Obitelj

Ma gdje god bili, ma što postali, koliko god godina imali, jedna činjenica nas određuje zauvijek. To je naša pripadnost obitelji. Koliko je bitna ta odrednica, dobro je znao i veliki Lav Nikolajevič Tolstoj, kad je u prvoj rečenici Ane Karenjine kazao: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu. Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

Sociolozi običavaju govoriti o obitelji kao osnovnoj socijalnoj grupi u društvu i u užen smislu obično se sastoji od jednog ili dva roditelja i njihove djece. Obitelj je i grupa ljudi, kako kaže Wikipedija, koji dijele zajedničke vrijednosti i imaju zajedničke ciljeve i obično žive u istoj kući, stanu ili prebivalištu. To je i grupa ljudi koji imaju zajedničke preteke, zajedničko podrijetlo. Broj članova obitelji može biti od nekoliko do stotinjak. Osnovne funkcije obitelji su biološko reprodukcijske i sociološke kulturne.

Naši životi, zanemarimo li za trenutak učenost i suhoparnost znanstvenih fraza, formirani su u našim obiteljima, mi smo onakvi kakvima su nas u temeljnim obrisima odgojili roditelji. Od njih smo naučili sricati i prve riječi, od njih smo naučili prve pojmove u životu, gledajući njihovu muku, znali smo kakva će biti naša muka. Kad god bi nam bilo teško, kad bi smo imali problem , znali smo tko će pomoći u njegovu rješavanju. Uvijek su to bili otac i majka. Jedina dva bića koja nas vole bez ostatka i bez kalkulacija jesu roditelji. I onda kad smo mali, kad bolujemo male dječje bolesti, i onda kad nas boli bilo što, oni su tu, uz nas i pate zajedno s nama.

Neukost naših starih nije bila zapreka da nas ipak nauče i temeljnim moralnim načelima, svakodnevnom ponašanju, ljudskosti i humanosti. Zato tada i nije bilo onakvog raslojavanja obitelji i obiteljskog života kao danas. Umjesto pravila, razvodi brakova bili su rijetkost. Naši stari dobro su odolijevali svim silama i haribdama koje je život sa sobom nosio, i prepuni dostojanstva živjeli su za trenutak kad bi dočekali unučad. Bila bi to nekako zamišljena kruna jednog životnog ciklusa. Sada od trke za vremenom i poslovima, za zaradom, za tko zna čime, razvodnjava se obiteljski život. Nema se vremena jedni za druge. Tako životi najlakše postaju promašeni i isprazni. Ni Drniš nije imun od toga. I makar ja i ozbiljno i u šali kažem da sam siroče bez oca i majke, svakog dana se sjetim njih, njihove brige nada mnom, nas mojim zdravljem, nad mojim školovanjem. I kad sam već sasvim odrastao, majka bi uvijek pazila hoću li starijeg pozdraviti, hoću li susjedu nazvati dobar dan, hoću li se ustati kad prolazi procesija.

Sada su na djelu neka sasvim druga vremena. Nisam siguran da su i puno bolja.

Odgovori