IN MEMORIAM – prof. Adam Peičić /1922. – 2015./

Tiho, bez glazbe, bez oproštajnih govora umro je i nestao iz naših života naš dragi profesor Adam Peičić – Peko.
Uvijek je teško pisati nekome nadgrobno slovo, pogotovo kad je riječ o čovjeku koji na svoj poseban način obilježi i vaš život. Naš dragi profesor imao je zaista osobit životni put. Rođen u ravnoj Slavoniji koju je obožavao, dekretom ondašnjih vlasti iza Drugog svjetskog rata, upućen je u zaleđe Knina gdje je morao raditi kao učitelj. Tu je upoznao i svoju suprugu Mariju, isto tako učiteljicu. Ubrzo je premješten u Drniš, i otada, čitav svoj život on, pravi rođeni Slavonac, bio je Drnišanac. Srodio se s ovim svijetom, ovim krajem, zavolio ga svom dubinom svoje široke slavonske duše. Vodio je i mandolinski orkestar s kojim je nastupao širom našeg kraja. Ono što ga je posebice oduševljavalo i u što se naprosto zaljubio, bila je kraška ljepotica Krka, bio je Roški Slap. Upravo baveći se Krkom i problemima njenog očuvanja i popularizacije, postao je, uz rad, i profesor. Svoju zaljubljenost u Krku prenio je na brojne generacije nas koji smo imali sreću da nas je podučavao. U vrijeme kad se još nije ni slutilo da će postojati Nacionalni park, on je zadavao teme maturalnih radova o Krki, Roškom Slapu, o drniškom kraju. Bio je pravi primjer znanstvenika i prometeja znanstvene misli kakvog se rijetko sreće. Zato su ga voljeli i obični mali ljudi, oni koji nikada nisu bili u školi, ali su znali da šjor Adam uči njihovu djecu, osjeća ih svojima, i trudi se od njih napraviti ljude, baš kao i od svoga Brace i od svoje Bube. Jednostavno, navikli smo se na tog dragog tihog čovjeka. Meni je bio razrednik, a kasnije i radni kolega. Uvijek je bio poput mog drugog oca. Teško je prebolio smrt voljene supruge Marije, ali je bio svjestan da život mora teći dalje. I kao umirovljenik, uvijek bi prošetao Drnišom uživajući u panorami koja ga je nepovratno opila dalekih pedesetih.
Uvijek bismo rado sreli našeg profesora, našeg prijatelja, još iz daleka zamjećujući uspravan hod i šeširić, kako lagano šeta gradom nikad zasićen njegovim šarmom. Tako je trajao taj samozatajni život koji, gotovo da nismo ni primjećivali, ali bio je tu, s nama i dio nas.
Sada kad ga nema, osjećamo strahovitu prazninu. Nikad više nećemo sresti dragi lik, čuti koju vedru šalu i srdačno se pozdraviti. Ostat će samo praznina koju se osjeti kad izgubiš dragog prijatelja. Naš Peko, jer tako smo ga svi od milja zvali, sada počiva u svojim Tordincima.
Sigurni smo, Gospodin kojeg je iskreno molio i štovao, rado ga je primio u svoje okrilje. Neka mu svojom svjetlošću osvijetli njegove nebeske pute !

 Drnišanac