SITNICE PETNAESTI PUT

Do pedesete godine života sve ide nekako lagano, rekli bismo svojim uobičajenim tijekom, rijetkost su u toj dobi problemi, ma kakve naravi bili. Jednostavno, živi se. Kad se prijeđe pedeseta, onda već dolazimo u fazu koju je jedan moj rođak zgodno nazvao: – Malo živim, malo životarim, malo životinjarim.

Kažu za ljude u pedesetima da su oni većinski vlasnici vlastitih životnih dionica. Strah ih je jedino da na životnoj burzi indeks rasta zapane u recesiju i sve se počne valjati nizbrdo. Takvom burzovnom indeksu nitko ne može umaknuti.

Uvijek su ove naše godine i prilika za svojevrsnu retrospektivu, one su prilika za svođenje životne bilance, što se počelo, što je bilo, do čega se došlo.

Sve je počelo još davne 1960.-e godine. Toliko je onda bilo puno djece u Drniškoj osnovnoj školi da sam ja morao prvi razred početi u Tepljuhu, pa sam onda,poslije mjesec i pol došao kući, u Drniš. Već tada sam osjetio što znači društveno raslojavanje. U Tepljuhu su se distancirali od mene jer sam za njih bio građanin, a po povratku u Drniš, za moje drniške kolege bio sam seljak iz Tepljuha. Srećom, brzo sam se uspio afirmirati, što dobrim učenjem, a što šakama. U našim malim dječjim glavama rojile su se razne misli. Svi smo mi nešto htjeli biti. Ja sam se dvoumio između pilota i milicionera, pa kad sam vidio kako je jedan od njih odvalio pljusku jednom mom starijem susjedu, odustao sam od tog nauma i počeo sanjati katedru i profesuru. Brzo je došla gimnazija i prvo pravo suočavanje s izazovima života. Prve ljubavi, prve tuge, prvi ushiti i prva razočarenja, sve je to nahrupilo na naša slabašna pleća. I borili smo se sa svime kako je tko znao. Jedno nismo nikad zapostavljali, to je učenje. Kad sada pogledam ondašnji rad na lektiri, i rad sadašnjih đaka koji lektiru i ne čitaju, već samo pogledaju filmove snimljene po književnim djelima, bude mi ih žao. Zato se oni osjećaju kul, zato oni ne mogu biti u bedu, zato njih zanimaju farme i big brotheri, celebritiji i njihove bračne i vanbračne avanture. Od nas šezdesetak koliko nas je došlo do mature u gimnaziji, svi smo ponešto završili. Ima među nama inženjera, profesora, liječnika različitih specijalnosti, ekonomista, opernih pjevača, a ima i politologa.

Ponekad se sretnemo. Tek tada postanemo svjesni nečega što godinama samo jača. To je nostalgija za korijenima, za zavičajem, nostalgija za onim vremenom kad smo bili mladi, a jedina čežnja svodila se na jednu riječ: voljeti. Jednom zgodom parafrazirajući jednog hrvatskog velikana, rekao sam da se u ljubavi spram Drniša ni od koga ne dam natkriliti. Bit će mi drago ako me mladi Drnišani svojim životima demantiraju.

Drnišanac

Odgovori