Sitnice osamnaesti put

Otkako je Drnišanac ugledao svjetlost dana kao knjiga, često se sretnem s ljudima, koji, osjećajući i same sebe kao Drnišance, uvijek ukažu na neke od detalja iz prošlosti Drniša za koje i oni smatraju da bi trebali naći mjesta u eteru naše radio postaje, a vremenom, možda i u drugom izdanju knjige. Bude u tim detaljima i vrijednih i manje vrijednih događaja, a ima i onih čiji vokabular nikako ne pristoji uljuđenoj postaji poput naše.
Jedan, meni drag čovjek, čak mi je napisao svoje viđenje nekih detalja iz Drniškog života. Naredne rečenice samo su podsjetnik na te zapise.
Kad smo spominjali drniške piture, uz nezaobilaznog Melkiora Kurtovića, propustili smo spomenuti i čovjeka kojeg su svi znali kao Ivana Pitura, a zvao se Ivan Podkrajšek. Uz šjor Merka se veže još jedna simpatična zgoda. Pozvao jednom prigodom njega Marko Manojlović zvani Drimonja da mu Merko opitura kuću. Dogovore se oni da Merko počne pituravati sutra ujutro u osam sati. Čeka tako Marko Merka, ali njega na vidiku nema. Kad negdje oko podne eto Merka, a Marko, sav ljutit pita: – Pa di si ti do sada? Merko će na to hladno: – Pa, šjor Marko, kako Vas zovu Drimonja, ja sam mislio da je rano i u podne početi s pituravanjem. Ja sam mislio da Vi još spavate.
Jednom zgodom spominjali smo i kino i babu Anu Gašpardi i tetu Jelu Ćukušić. Kod njih je bila zanimljiva jedna činjenica. Kad bi im davali da nam kupe karte kako se mi ne bi gužvali, ma koji red ili sjedalo mi naručili, bez ikakva zapisivanja one bi besprijekorno to obavile i mi bismo uvijek sjedili ma svojim mjestima.
Pri spomenu Čikolskih plaža, primjećuje moj sugovornik s pravom, ponašao sam se kao pravi donjanin, jer su svojih plaža imali i gornjani, poput Dubanca, poput Tonetina buka ili Kevića buka. Kao jedan od onih koji su izvodili najsmionije skokove sa stijena koji su bili i više nego pogibeljni, ostao je upamćen Leo Perčin.
Završit ćemo ovaj mali podsjetnik podsjećanjem na staru navijačicu DOŠK-a, gospođu Bepu. Jednom zgodom malo je življe reagirala prema sucu utakmice i tako je završila pred sudom za prekršaje. Kad joj je sudac odredio jednu skromnu kaznu, uvažavajući i njen spol i njene godine, sebi je lagano promrsila u bradu: – Kad sam vako malo dobila kazne, ža mi je šta ga nisan jače dernila.
Ima tih detalja još, ima sjećanja na plinsku komoru u bufeu kod Peke, ali o tome više drugom zgodom. I ovo malo podsjećanje samo je dokaz da je Drniš oduvijek bio grad s dušom. Bila bi neizmjerna šteta tu divnu činjenicu i zaboraviti.

Odgovori