Serenade

Govoreći iz tjedna u tjedan o raznim stvarima, ljudima, događanjima, kako onima na širem društvenom planu, tako i na onom puno osobnijem, intimnom planu i svom i mnogih drugih pojedinaca, izlažem se opasnosti da ljudi pomisle da sam pun nekakvih starinskih, gotovo srednjovjekovnih nazora. No, moram priznati, vrlo je teško imati debelo preko pedeset godina i voljeti, primjerice, havy metal ili hip hop i slične stvari. Zašto sve ovo govorimo? Pa prije svega da bismo ukazali na onu temeljnu stvar, da svako vrijeme ima svoje uzuse, svoja određenja, svoje hitove, svoju glazbu, svoje običaje.
I onda, i sada, otkad je svijeta i vijeka, jedna je stvar vječna kao i sam život, to je ljubav. Pri tome prije svega mislim na mušku prirodnu obvezu da osvaja žensko srce, da osvaja naklonost dame s kojom namjerava dijeliti život, dame s kojom i uz koju želi ostarjeti.
Drniš je nekad, i ne samo Drniš, imao lijep običaj osvajanja ženskih srca pjesmom, serenadama. Naravno, mislimo na onaj muški dio. Još u srednjem vijeku postojali su trubaduri, no to je neka druga priča. Ova naša zbiva se tu, u Drnišu, prije četrdesetak ili više ili manje godina. Akteri bi uvijek bili momci željni ljubavi, poneka boca vina i gitara. I svi bi znali pjevati. Otišli bi blizu prozora dame koju su htjeli očarati i onda bi lagano počela pjesma. NIje to bila dernjava i kidanje žica. Bila bi to simfonija u malom. Glazbeno educirani, predivnih glasova, znali su uskladiti svoje solo dionice u jednu melodiju koja bi dobrano uzburkala i duše nas slučajnih promatrača koji smo tek počeli stasavati na tom putu koji se zove traganje za srećom. Kad bi škure pod kojima se pjevalo ostajale uporno zatvorene, dopunska inspiracija bi se lako našla u boci koja je obvezno išla uz pjevače. Trenutak dva i pjesma bi opet potekla. I sva tuga zbog neotvorenih škura samo bi još više usijala tenore, a i gitara, kao da je bila svega svjesna, još bi ljepše prebirala akorde. Često su pjevači bili naručeni od nekoga tko nije bio u dobrim odnosima s notama i sluhom. Naravno, tada bi i tekstovi bili primjereni situaciji. Sutradan bi cijeli Drniš pričao o tom događanju. Nitko se nije bunio zbog buke, nitko nije prosvjedovao ili bio povrijeđen osim poneke ženske sujete koja bi uporno odolijevala izljevima ljubavi. Uvijek bi te pjesme imale fini dalmatinski klapski štih, uvijek su te riječi bile čista poezija, baš kao što su poezija i tonovi koje ispušta gitara vođena vještom rukom kroz ponoćnu tišinu i lagani odsjaj mjesečine. Novo vrijeme donijelo je nove običaje. Neki od drniških trubadura su umrli, neke je život usmjerio drugim putem, sada je na djelu neka nova glazba, rekao bi pjesnik, neki novi klinci.
Sa sjetom mi je jedna starija Drnišanka spominjala serenade, suze koje bi potekle uz akorde gitare, a jedan moj dragi susjed spominjao je staru priču kako je jedan zaljubljenik čak stavio klavir na kar i tako išao u serenade svojoj ljubljenoj. Ne znamo za ishod tako iskazane ljubavi. Ovaj novi ženski trend u glazbi gore spomenuta Drnišanka okarakterizirala je riječima: Nema više u pismi duše, sve je sada samo drli – drli i ožeži opleti. A pa štaš!
Mi bismo rekli, a pa ništa. Samo usput podsjećamo na jedan od detalja iz naših života, detalja koji su taj život ipak činili smislenijim, ljepšim, i čini nam se, punim duše. Naši drniški trubaduri to su znali majstorski činiti. Stoga neka i ove riječi budu spomen onima kojih nema i zahvala onima koji još uvijek svojim glasom uspijevaju u nama uzburkati emocije.

Odgovori