Posljednje zbogom Antoniji Bilić

Drniško gradsko groblje sv. Ivana u Badnju bilo je pretijesno za sve koji su željeli na posljednji počinak ispratiti Antoniju Bilić. Građani su pristizali već tijekom prijepodneva, mnogi s bijelom ružom u ruci. Među prvima je stigla i uža obitelj – majka Milka, otac Mile, sestre Ana i Katarina, te brat Niko, u pratnji najuže rodbine i prijatelja,potom i učenici i profesori srednjoškolskog centra, kojima je nastava prekinuta. Na posljednji ispraćaj, među ostalima, stigao je i odvjetnik obitelji Vinko Ljubičić, kao i čelni ljudi Grada Drniša, drniških tvrtki i javnih ustanova.

Lijes s posmrtnim ostacima po želji obitelji Bilić nosila je šestorica pripadnika GSS sa drniškog područja dok je njihovih 40-tak kolega pristiglih iz cijele Hrvatske zajedno s pročelnikom HGSS Vinkom Prizmićem i Antonijim razredom išlo na čelu pogrebne povorke. Križ je nosio Frane Bilić, svjedok koji je zadnji vidio Antoniju živu na 7. lipnja prošle godine, kada je viđena kako stopira na Čikolskom mostu na izlazu iz Drniša i ulazi u ubojičin kamion. Unatoč opsežnoj potrazi pronađena je slučajno tek prošlog tjedna nedaleko odmorišta na cesti u blizini Modruša.

-“Antonija Bilić rođena je u utorak, nestala je u utorak i pronađena je u utorak”, kazao je drniški župnik fra Petar Klarić predvodeći crkveni obred zajedno sa još 11 svećenika.
– ” Vijest o nestanku i ubojstvu Antonije nije šokirala samo njezinu obitelj, nego sve nas, hrvatsku javnost i cijeli hrvatski narod u zemlji i svijetu. Šok, nevjerica, tuga, bol razvila se u našim srcima. Svi smo se nadali da će ju ipak pronaći živu, da će se vratiti ali nije tako bilo. Molili smo se za nju i koliko teško bilo, hvala Bogu da je pronađena, jer će obitelj moći na njezin grob. Velika tuga i bol vladaju u obitelji Bilić, ali tu bol dijeli i cijela Hrvatska. Iako je ishod takav kakav jest, hvala dragom Bogu da je pronađena. Jedna nesretna sudbina prati obitelj Bilić još od prvog Svjetskog rata kada je stradao njezin pradjed za čije se kosti ne zna, kao i kosti prvog rođaka Ante stradalog na Blaiburgu. Dok djed Nikola rudar poginuo je 1948.godine s još trojicom rudara iz Kričaka kad je kamion sletio u nabujalu Čikolu s tadašnjeg drvenog mosta. U neposrednoj blizini mosta ukrcala se Antonija u kamion i nestala”, kazao je fra Petar Klarić.

– “Od nje se opraštamo u ovo sveto adventsko vrijeme, vjerujemo u Boga i njezino uskrsnuće”, kazao je među ostalim u svojoj nadahnutoj propovijedi fra Petar Klarić, koji je ujedno pročitao i pjesmu ‘Moj razgovor s Bogom’ što je njezina sestra Ana napisala godinu dana prije nestanaka svoje sestre.

Na posljednji ispraćaj iz Livna je u Drniš došao i fra Ćiro Lovrić. Bio je izbjeglica s Kupresa i u Baškoj Vodi, u hotelu ‘Hrvatska’ gdje je smješteni kao prognanici bila i obitelj Bilić. Antonija je u Baškoj Vodi i rođena, a fra Čiro je krstio 1994.godine.
– “Obitelj prognana iz Kričaka, mogla je biti uzor drugima jer unatoč ratu i teškim vremenima odlučila se za četvrto dijete, što je znak da se nisu bojali života. Krstio sam Antoniju 29. svibnja 1994. godine i tad me, sjećam se hvatala svojim ručicama. Imala je 97 dana. Odrastala je tu, igrala se s nama, a koliko sam ju puta držao u krilu. Bilići su bili toliko sretni kad su se vraćali u svoje Kričke, da se i danas sjećam njihovih izraza lica. Od tada ih nisam vidio do ovih nesretnih trenutaka. Antonija nije htjela pristati na grijeh, čuvala je svoju dušu i dostojanstvo i zato je izgubila života”, rekao je fra Ćiro.

Na posljednjem počivalištu od Antonije u ime učenika i osoblja srednje škole Ivana Meštrovića koju je pohađala, pismom se oprostila učenica trečeg razreda Marijana Brakus, podsjetivši na njezin vedar lik i osmjeh što je odzvanjao školskim hodnicima i tugu zbog njenog nestanka i ubojstva.
– “Draga Antonija, naš lijepi anđele. Od kada te nema na našim hodnicima prisutna je tuga. Svi se još jasno sjećamo tvog vedrog pogleda, osmjeha punog veselja i želje za životom. Antonija, naš lijepi anđele, zašto se to moralo dogoditi? Bila si tako mlada, još puno toga čekala u životu, puno suza, smijeha, veselja. Od trenutka kad smo saznali da si nestala svima na srcu stoji kamen. Dani su prolazili, tebe nije bilo, ali uvijek si bila tu u našim mislima i molitvama. Antonija, naš lijepi anđele, ostat ćeš u našim mislima i sjećanjima zauvijek. nadamo se da si sada otišla na neko mirnije mjesto i da te dobri Bog čuva. Počivala u miru i neka te svi dobri anđeli čuvaju i nasmijavaju, jer kao što je i nas oduševljavao tvoj prekrasni osmjeh, tako će i njih”, rekla je Brakus.

Najdirljiviji trenutak bio je kada je ravnatelj škole Ivan Zeljko, nad otvorenim grobom iznad Antonijinog lijesa, uz suze roditeljima poklonio njezinu sliku i knjigu žalosti, koje su stajale u hodniku škole i u koju su se posljednjih dana upisali mnogi.

Posljednjem ispraćaju uz brojne Drnišane, nazočili su i ljudi iz drugih krajeva Hrvatske dajući tako potporu njenoj obitelji.

Najstarija među njima bila je 87 godišnja Marija Kirin koja je cijelu noć putovala iz Slavonskog Broda kako bi zapalila lampion i uskrsnu svijeću na Antonijom grobu, dok Josip Brajković stigao je iz Otočca.

‘Mir vječni daruj joj gospodine i svjetlost vječna svjetlila njoj. Počivala u miru, draga naša Antonija.’