Par sitnica

Čovjeku, dok ovako prebire mislima poput nas u eteru, svašta padne na pamet, sjeti se svega, i što valja, i što ne valja, i pomalo shvati da, poput onog pravila iz učenja da novo znanje potire ono staro, tako i nove činjenice, novi život, potire onaj stari. Tako gotovo da i zaboravimo mladost, život nekada, ljude nekada. Tek tu i tamo kad vidimo poneku osmrtnicu, sjetimo se čovjeka, sjetimo se da je i on živio, da nam je nekada bio susjed, da smo mu nekada nazvali dobar dan, a sada je ostala samo osmrtnica, zadnji ovozemni trag jednog života, zadnji spomen na čovjeka koji je i patio i volio, i bio tu pored nas, a onda bešćutni sudac, vrijeme, napravi svoje, i čovjeka više nema. I zato bude tužno kad čovjek vidi osmrtnicu na cesti, otpalu zbog kiše, vjetra i nemara, taj zadnji trag nečijeg postojanja bešćutno
se gazi.

Sada je posebno aktualno raspravljanje o gospodarstvu, o krizi, o poljoprivredi i slično. Nekada, možda i ne baš tako davnih šezdesetih, u Drnišu su bile dvije mlinice i dvije šuljare. Riskiram sada da me mlađi slušatelji uopće ne razumiju, ali to je točno, dvije mlinice i dvije šuljare. Jedna mlinica bila je na mostu, a druga u dvorištu tzv. Đulijove kuće, kod sadašnje Splitske banke. Jedna šuljara bila je u
kući Buha iznad Raskršća, gdje je sada frizerski salon, a druga je bila u tzv. Pjerinovoj kući u prizemlju. Ono što je najbitnije, i obje mlinice i obje šuljare imale su dovoljno posla, znalo se često čekati i čitav dan dok se dođe u mlinici na red. To je bio svečan dan kad bi se mljelo žito. To je bila kruna napora naših ljudi koji su danima mukotrpno orali, želi, čistili žito, i onda ga blago i nježno, još toplo od mlina, prebirali kroz prste, svjesni važne životne činjenice: biće kruva ! I nitko se nije od tih ljudi ni trudio sakriti ponos. Uvijek bi se u tim prigodama ponijelo sa sobom i komadić kruha ispod peke, možda malo pancete i obvezno domijanica.

Meni je dugo trebalo dok sam shvatio logiku rada u šuljari. Gledam kako ulaze zrna u lijevak, gledam kako izlaze zrna. Pa gdje je razlika? Tako je trajalo sve dok nisam vidio pljevu kako se odvaja od zrna i ostavlja ga čistim. Sad bi rekli sladokusci: Uf, kako je taj ječam mirisao, pa još s malo graha, pa još malo pancete ili gnjata, ma divota jedna!
Kao da smo zaboravili još jednu stvar. S jeseni, kad počne berba kukuruza u Slavoniji, veliki broj ljudi iz našeg kraja išao bi gore u berbu. Plaća za rad nisu im bili novci, već su nagradu dobivali u naturi, u kukuruzu. Znalo bi onda doći iz Slavonije vagona i vagona kukuruza, a mi bi na stanici oko vagona skupljali koji ispali klip i donosili kokošima. Sada se obično kaže: A nu polja šta se zaledinčilo, a nitko ne zna reći zašto je tako. Sada nema više ni mlinica ni šuljara, ima ponetko one male strojeve, šuljarice, ali nema više one romantike zajedničkog druženja i marendavanja, one zajedničke radosti stvaranja. Kad imaš dosta kukuruza, možeš imati i dosta stoke, i onda se taj tehnološki krug zatvara, ali on bude veliki i
moćan.

Jedan rođak mi se žali: A šta će mi i vinograd! Samo ja popijem, a dica mi piju pivu. Žena mi viče da puno pijem, a meni je ža bacit!
Eto, to ti je, nisam ja pijančina !

Kažu neki, drugačija su vremena. Znam da mlinica nema, da se ore sve manje, a uspomena na miris i toplinu svježe mljevenog žita sve više sliči ronjanju ishlapjela starca.

 

Drnišanac

Odgovori