Čovjek i konj

Ima ljudi koje gotovo niti ne primjećujete dok su tu, pored vas, ne čuju se, nisu glasni, nisu galamdžije, već krajnje samozatajno žive svoj mali ali jedini život, rade i šute, misleći iskreno da je ovo naše bivstvovanje samo prolaz ka vječnosti. To su ljudi koji vječno rade, to su oni ljudi koje volimo zvati malim, običnim svijetom. Oni ničega nemaju puno osim žuljeva na rukama,njihova su leđa pogrbljena od tisuću vreća koje su prenijeli, no to im ne smeta da na licu uvijek imaju osmijeh, a u srcu vedrinu.
Nikome takvi ljudi nisu smetali. Kao da su se i samo plašili jake riječi ili povišenog tona. Rekli bismo, bili su to starinski ljudi, starinski po svemu. Poznavao sam jednog takvog dragog čovjeka, zvao se Tonći. Čitav život proveo je noseći vreće u svom poduzeću, tako je došao i do mirovine. Možete zamisliti koliko je onda vreća prešlo preko njegovih širokih pleća dok je stigao u zasluženu mirovinu. Poslije takva posla najviše je volio otići u polje, na svoju njivu. Imao je kar i svoga konja, svoj ponos, svoga Dorata. Pazio je Tonći na njega kao na dijete, pažljivo bi ga timario, tepao bi mu, ponekad bi znao i podviknuti, više hineći ljutnju, no što je zaista bio ljut. Po kiši bi znao po sapima rastrti stari kaban da njegov Dorat ne bi pokisnuo. I tako je to išlo godinama, Doro i Tonći, njiva i oranje. Znao je Dorat lijepo povući i kar je onda išao poput malog kamionića. I onda su naglo počela neka nova vremena. Dorat je, naravno, morao svaki dan jesti, moralo ga se svaki dan timariti i njegovati. Nije to Tonću bilo teško, ali skupoća je činila svoje i pala je odluka. Mora se prodati Dorat i kupiti freza. Tonću je bilo najteže. Danima je znao silaziti u staju i nijemo gledati Dorata kako se sladi sa zobi koju bi stavio pred njega. Prolazile su tada Tonću kroz glavu sve one brazde što su ih skupa izorali, svi oni snopovi slame ili drva što su ih zajedno dovezli, i poneka ljutnja kad bi se Doro znao malo svojeglavo ponašati. I gledali ni se tako nijemo, poput prijatelja koji znaju da se moraju rastati. I konačno je došao i taj dan. Dorat je dobio novog vlasnika, a Tonći novu frezu. Dobro je i ona orala, ali ona njemu nije mogla biti prijatelj poput Donata. Ona ga nije mogla gledati znajući da poslije dobro obavljena posla slijedi slana šaka zobi ili slame. Freza je bila samo stroj. Nikada Tonći nije zaboravio Dorata. Tako dođe vrijeme da nestane Dorata. U vječnost se preselio i Tonći, isto onako kako je i živio, tiho i iznenada. Srce nije moglo biše izdržati sve bure što mu ih je život nesmiljeno donosio i naglo je stalo. Sada vjerojatno na nebeskim njivama sa svojim Dorom, svojim prijateljem, ore nove brazde. Ovo je istinita pripovijest, pripovijest o odanosti čovjeka i konja, o odanosti koja je na ovim škrtim prostorima i u mnogim povijesnim mijenama koje su nas zahvaćale često značila i sam život.