O vremenu i jeseni

Tko bi danas rekao da je još pred par dana bilo vruće, a mi se hvalili kako ljeto, eto, još traje i traje. Osobno sam se uvjerio kako se na Slanici, na Murteru, još dosta ljudi kupa. Palo mi je na pamet kako je nekad davno tamo odlazila velika kolonija Drnišana u kamp, netko s kućicom, netko sa šatorom, ali svi odreda s prepoznatljivo velikom količinom hrane. Svaku večer kolektivno bi se roštiljalo, a na meniju bi se znali često naći i čikolski rakovi. Naravno, vina je morao biti u izobilju, i crnoga i biloga. Ovaj put nisam zamijetio nikoga od Drnišana. Čuo sam samo neke meni nepoznate jezike gledao meni nepoznate ljude.
Fascinantno je kako brzo, u dan dva, nestane čarolije ljeta, nestane vrućina i naših uobičajenih jadikovki o suncu, znojenju, toplini i moru. Ljetne pozornice postanu samo sjećanja, a jutarnje magle pomalo se uvlače u naše duše, rominjanje kiše kroz oluke postaje svakodnevna glazba. Samo lišće na stablima i iglice borova dobivaju svježiju boju, jer uporna kiša ispere ma i najmanji trun prašine što se uporno slagala za ljetnih vrućina. Reklo bi se, poenglezilo se vrijeme. Gospoda iz Primorja, s obale, vrijedno zbrajaju učinke turističke sezone, zbrajaju brojeve noćenja, zarađene eure i prodanu spizu. Žalosna je činjenica da nas u tim brojkama gotovo da i nema. Tko zna kad će na nekoj gospodarskoj turističkoj karti Drniš postati nezaobilazna točka!?
Meni ovi oblaci, dosadna kiša i grmljavina, bude ipak neka druga sjećanja, sjećanja na neke ljude koji su se svojim životom i živopisnošću svojih likova, urezali u naša sjećanja, i uvijek, s vremena na vrijeme, pojave se kao živa uspomena. Imao sam jednog strica, izbrazdanog smežuranog lica koje je izgledalo kao da je prošlo bezbroj bura i nevera. Uvijek bi mu u prikrajku usana bila cigareta, DIV Zeta bez filtera, i onako zalijepljena, dimila bi, a on bi gotovo i zaboravio na nju. Uvijek je govorio o poslu, ili preciznije po njegovome, o rađi. Žalio bi se na mlade, prije svega na svoje sinove, kako ne vole motiku, kako ne vole plug i oranje, kako je sve više zemlje zapušteno, a žene sve više troše na šminku i sprejeve, nego na koncentrat za piliće. Imao je on i zanimljivih savjeta, prije svega zdravstvenih. Mene bi znao savjetovati: – Znaš, ujutro uzmi kućarin meda. Svi “bakcilji” se brzo skupe na med, a ti onda popiješ dvi tri rakije i pobijediš ih na licu mista. On je zaista tako i radio i bio je uvjeren u efikasnost tog resepta. Ono što je njemu najteže padalo, to je da gotovo nito nije držao do njegovih recepata o blagostanju, a to je prije svega rad, za početak motikom, a onda i glavom.
Dok je on mogao raditi, svaki pedalj njegova imanja bio je uzorno obrađen i plodan. Sada je imanje poput Irske, zeleno i prepuno trave. I sve je više takvih, irski obojenih travnatih imanja. Šteta, jer motika je tako jednostavna naprava koja treba samo snažne ruke. Možda su samo ovi tmasti oblaci krivi za ovakva promišljanja, oni i dosadna kiša, a i ljudi poput staroga strica gotovo da više i nema, osim, evo, ponekad u našim sjećanjima.
Protekli tjedan, u istome danu, u vječnost se preselilo još dvoje Drnišana: Milivoj MIkica Vukušić i gospođa Marija Samardžija. Tiho i samozatajno su živjeli, jednako tako i nestali. Neka i njima dobri Gospodin osvijetli njihove nebeske pute.

Odgovori