O našem radiju – 2

Obično većina priča počinje s onim: Kad sam bio mali i tako dalje i tako dalje. Tako i ova o našem radiju, bar je ja tako doživljavam. Najprije su po Drnišu bili postavljeni razglasi. Ja se sjećam njih tri četiri i to na Radinčinoj teraci, na Kulušića kući na Raskršću, na Poljani i na vrh Kevića strane.

Kad bi se začule borbene pjesme s razglasa, obične bi to bili marševi, svi bi znali da će se nešto važno priopćiti. Čas posla skupilo bi se tu svijeta i onda bi uslijedilo čitanje teksta. Najčešća vijest bila bi kako je stigla svježa riba na Ribarnicu i još poneka slična novost.
Po odjavi, uslijedio bi, kako se to sada kaže, još jedan glazbeni broj, i konačno odjava programa. Rijetki hrabri slušatelji znali bi potiho reći da im razglas, onako sav od lime, sliči više na zalivač ili sić, nego na neko ozbiljno sredstvo priopćavanja.

I onda se, kao i u svim bajkama, desilo čudo i na današnji dan prije četrdeset godina začulo se ono legendarno OVDJE RADIO DRNIS.

Bilo je bez onog Halo, Halo kao kod radio Zagreba. Od tog trena pa do danas započeo je jedan lijepi sadržajan život, život naše radio postaje. Kao i svi ljudski životi, imao je i taj život svojih dječjih bolesti, kašljucanja i osipa, ali uvijek bi se našao efikasan lijek kojim
bi se te bolesti izliječile. To su bili, prije svega, prilozi vrijednih novinara i suradnika, i napori vrijedne tehničke ekipe. Malo po malo radio je postao dio naše svakodnevice, tako da i u razgovoru neki osebujni pojedinci znaju reći: ‘Znaš, rekla mi je to Anita ili Matilda’,
misleći pri tome, naravno, na naš Radio.

Bilo je, svakako, i simpatičnih zgoda i nezgoda. Sjećam se dobro reklame za jednu mesnicu u Drnišu. Simpatičan tekst napisao je naš pjesnik Stipe Grcić, ja sam ga čitao, a kao malu ilustraciju o čemu se radi, pustili smo zvuk rikanja vola.
Bila je to ideja Kreše Topića. Išlo je to dosta dugo, a jednoga dana sretne me jedna mlada drniška gospođa i reče; Ja i moj muž smo se kladili tko to riče, pravi vol ili ti
imitiraš vola. I rekla je da je ona tipovala na mene. Kad sam joj rekao da sam to stvarno bio ja, nije mogla od ushićenja a da mi ne kaže: ‘Ma svaka ti čast, baš si bio vrhunski vol’!

Možete zamisliti moju sreću ushićenje. Uz vesele zgode bilo je i onih neveselih, onih tužnih, Ponajprije su to In memoriami. To su oni trenuci koji ipak nadilaze puku kurtoaziiu, jer smo mi mala sredina i svi se dobro znamo i zato nam svaki ljudski gubitak teže pada.

ve je to bjelodan dokaz daje Radio Drniš čvrsto ušao u naše doove, da je dio nas i naših života. I on je, to nikad ne zaboravimo, u značajnoj mjeri pridonio onoj predivnoj činjenici da svatko od nas može punim srcem kazati: Da, ja sam Drnišanac !

Drnišanac