O budućnosti

Lijepo je kad konačno Sunce rasvijetli horizont, kad se ukaže nebesko plaventilo, a ptičice iz prikrajka svojim pjevom stidljivo najavljuju proljeće. I pupovi na biljkama kao da čekaju koji stupanj višu temperaturu pa da se razviju i pokažu svu raskoš svojih boja, oblika i mirisa.
U daljini se bijele vrhovi Svilaje i pružaju privid naših malih Himalaja. A Čikola, velika i nabujala, kao da jedva čeka proći Most, pa da se zaigra u kanjonu, da preskače preko gudura i tako umorna, opet nađe smiraj u okrilju svoje sestre Krke.
A opet, kad uđemo u grad, kad prošetamo Drnišom, onda čovjeka ipak lagano uhvati zebnja, uhvati ga bojazan za budućnost. Bude mi uvijek žao kad vidim neku osmrtnicu, bez obzira odakle je i da li sam i osobno znao osobu o kojoj je riječ. Znam dobro da je za obitelj pokojnika uvijek to i drama i gubitak, jednostavno tuga. A najteže je kad se tuga uvuče u srce.
Ono što fascinira jest činjenica da je sve više slučajeva da smrću jedne osobe kuće ostaju prazne ili gotovo prazne. Tako se zna desiti da gotovo pa čitavi mali kvartovi budu prazni jer su stanovnici i vlasnici kuća ili umrli ili su u staračkom domu, a nasljednici, djeca, žive diljem Hrvatske ili pak u inozemstvu. I onda krene šetnja gradom i sjećanje na vrevu kojom je obilovao grad. Pa samo u mom kvartu, u takozvanoj povijesnoj jezgri grada Drniša, deseci su kuća u kojima nema nikoga, u kojima ne stanuje nitko doli tišina i muk. Samo su likovi tih dragih ljudi i dalje živi. Fascinantno je to koliko je bilo ljudi, kako je bilo živahno, a sada nema ničega.
U kući Mare Mrđen ne stanuje nitko, u kući Kate Vukušić Čepurke nema nikoga, u kući pokojnog Miše Vukušića samo je njegova supruga Marija, u kući Milenka i gospođe Tilde Kravar ne stanuje nitko. Pa bivša kuća pokojnog Bože Čuline, Jose Buve, Nikice Perlića, Ive Mujana, pa Sučića kuća, Perica kuća, Vržina, Kedžo i da dalje ne nabrajamo, sve su prazne. Ovakva žalosna šenja gradom po drugim kvartovima dala bi slične rezultate. A sve sam te drage ljude, domaćine, poznavao, svima sam znao nazvati dobar dan i dobro jutro. Svi su oni bili sastavni do moga života i zato mi je žao što nema gotovo nikakva traga da su ti ljudi bili, postojali, da su gradili i radili, za sebe, za obitelj, za ovaj grad.
Pokušajte i vi, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, prošetati svojim kvartovima ili svojim selima i podsjetiti se na sve one ljude koji su bili do sredine u kojoj ste živjeli, a sad ih nema kao da nikad nisu postojali. Možda tek njihov humak kaže da je ipak nekad bio i postojao. Kako vratiti život i u te napuštene kuće i u sam grad!?
Usprkos svemu, nade ima. Ponajviše je bude mlade mame kad kad za sunčana dana iziđu s dječicom na Poljanu, a dječja graja i smijeh, poput najljepše glazbe ipak kažu kako za ovaj grad nema bojazni.
Takav trend valja poduprijeti svim mogućim snagama.

Odgovori