Nešto mimo ljeta

Nebrojeno puta smo do sada spominjali vrijeme, temperaturu, tlak zraka i hektopascale. Izučili smo tu problematiku toliko da smo gotovo svi kadri iznijeti valjanu prognozu i komentar vremenske situacije. Uobičajeno je komentirati vrućinu i zazzivati zimu po načelu “blažena zima”, a zimi, kad zapuše bura, zazivati ljeto po načelu “sveto lito”. Sada smo u fazi kad sve bude bespredmetno jer imati četrdeset i više stupnjeva oko sebe ne znači ništa osim straha hoćemo li to uopće izdržati. Sada definitivno znam što znači izraz “pasja vrućina” i kako i najobičnija voda zna biti prekrasno piće.
Ja imam jednu naizgled neobičnu naviku. Volim voditi dnevnik. Svaki dan zabilježim poneki detalj, nekakav svoj radni angažman, nekakav izdatak ili tome slično. Zabilježim i kakav ekstrem od vremena poput ovih 40 ili 41 stupnja Celzijusa. Zabilježim i neke druge stvari, zabilježim i poneku smrt. Uvijek čovjeka pogode situacije kad mora ispratiti nekoga koga je poznavao, s kim se družio, s kim je bio dobar, i najednom, više ga nema. Uz svo dostojanstvo čina ispraćaja uvijek ostane praznina, ostane tuga, ali i svijest da taj lanac nestajanja nikad neće biti prekinut. Tako pišući i bilježeći, čovjek ponekad prolista stare stranice dnevnika i tek tada shvati kako je brzo zaborav prekrio neka imena i neke događaje. Tek tada shvati da se i život odvija puno brže nego što bismo to mi željeli i nego što ga mi možemo pratiti. Ima tu imena prijatelja s kojima čovjek odrasta, susjeda, bivših profesora, bivših sportaša. Bude tu i ljudi koji suživjeli neke naizgled marginalne živote, ali su bili tu i svojim življenjem dopunjavali i naše živote i činili ih smislenijima. Tako pomalo svi postajemo ili ćemo postati stranica ili makar fusnota nekakvog životnog dnevnika u kojem će biti i naša imena.Možda bude i ponešto teksta, ali to ovisi ponajprije o nama, a ne o budućem tekstopiscu. Valja se, uz indekse UV zračenja, uvijek podsjetiti i svojih vlastitih dnevničkih zapisa. Kod nekoga možda i nisu sročeni kao tekst na papiru, oni su samo sjećanje. Ponajprije je to sjećanje na naše najbliže, naše najmilije, na neku moguću nedoživljenu ljubav, na nekoga tko nam je nekad puno značio, na nekoga s kim smo se rado sretali i razmijenili makar osmijeh. Sada toga nema. Ostane samo papir, oznaka datuma i poneka riječ !