MOJA TETKA ANKA

Tek ovako kad zađemo u godine, kad ritam življenja postane nekako sporiji, počnemo sagledavati život malo dublje, malo cjelovitije. U poznijim godinama postanemo svjesni brzine svih društvenih mijena što nesmiljeno haraju društvom i našim životima.
Puno puta spominjali smo zanate i sve ono što je vezano uz njih. Tako vidimo, primjerice, da nema više komoćara jer nitko više ne drži konje. Iz istog razloga nema kovača, pa onda zbog konja nema ni karova ni đandinera. Nema vunovlačarskih radnji jer nitko ne čuva vunu, niti više itko pravi vunene štramce i inbotije. Sve je manje potrebe za stolarima, jer sada sve više ljudi uzimaju PVC i aluminijsku stolariju. O kaligerima da i ne govorim. Pa i televizija, jeftinije je kupiti novu nego popravljati staru. I tako od svega što se pred našim očima zbiva, stvari bivaju zaboravljene, a trunke sjećanja ispune neka davna draga lica, neki dragi likovi koji su bili sastavni dio naših života, a sada su samo uspomena.
Ja sam imao i jednu tetu, zvala se Anka. Meni je bila zanimljiva i draga iz puno razloga.
Pođimo redom.
Još prije Drugog svjetskog rata udala se za svoga Tonća. Bila je to velika stvar za sirotinjsku drnišku kćer udati se za trgovca. Stvorila je teta obitelj, rodila djecu i vjerno služila svoga Tonća. Bilo je malo neugodno po završetku Drugog svjetskog rata biti predratni trgovac, pa su vlasti odvojile tetka na nekoliko godina razmišljanja i osame u Lepoglavi. To ništa nije smetalo teti. Ona je svaki dan uredna i našminkana išla u spizu. Kad bi je moja mater na to upitala kakva to ide, ona bi ponosno odgovirila: – Neka dušmani pate!?
I sve se to nekako sredilo, došao je Tonći kući i počeo raditi. Teta je svaki dan, prije no što bi on dolazio s posla, fino se počešljala, našminkala i stavljala na sebe čisti šlafrok. Uvijek bi znala reći: – Ako ti kao žena ne držiš do svoga čovika, kako će on držati do tebe!?
Imala je teta i jednu, meni simpatičnu, naviku. kad god bi išla u grad, a živjela je u Splitu, obvezno bi ušla u svaku crkvu kraj koje bi prolazila i u njoj se pomolila. Znala bi reći kako bi je bio sram Gospodina da prođe pored njegove kuće, a da se ne javi.
Kad je umro njen Tonći, kao da je izgubila svoj temeljni razlog postojanja. Malo tuga, malo godine, pomalo skleroza, ali nije se dala. Kad smo završili u Splitu kao prognanici, ona je sva sretna pozvala me i rekla da je kod jedne susjede našla nešto robice za moju djecu. NIje za nju bilo bitno što su susjedina djeca bili mali, tek 2 – 3 godine, a moji su već išli u školu. Naravno da sam joj uljudno zahvalio uz ono klasično: – Pa tete, nisi ti to tribala!
Znala je navratiti ponekad kod nas u Drniš. Bilo bi onda do kasno u noć razgovora o haljinama, o plesnim vjenčićima, o merlu, o šminkanju, o njenom Tonću kako joj se javlja u snu. Čak je jednom zgodom donijela mojoj materi i cipele koje je ona čuvala još iz doba svoga mladenaštva.
Drugom zgodom kad je došla u Drniš, donijela je mojoj materi braćolete i kolajne, krupne, drvene, moglo bi se reći čak i lijepe. Naravno, moja mater, s podosta ranog srednjovjekovlja u sebi, nije to nikad nosila. Čak je rekla teti: – Anka moja, šta bi reka svit da ja ovo stavim? Anka je hladno odgovorila: – Slušaj Cvita! Ko ti zamiri, ti mu odmiri!
Eto, takva je bila moja teta Anka. Uvijek je zala, koliko se to moglo, uživati u sitnicama koje život čine. Znam da je i u mom i u vašim životima bilo sličnih ličnosti. Teta Anka je ostala nezaboravna zbg svog neiscrpnog optimizma i vedrine kojom je zračila.
Otišla je i ona u nepovrat. O njoj sada svjedoči samo jedna mramorna ploča na Lovrincu i moje sjećanje.
No nije li to usud većine ljudi??

Odgovori