Još poneka sitnica

Pokraj sve sile vijesti koje nas iz sata u sat bombardiraju s televizijskih ekrana i tiskanih medija o recesiji, o teškoćama proračuna, o štednji na svakom koraku, čovje pomisli na trenutke ne samo da se teško živi, već gotovo pomisli i da nije živ.
A tek vijesti o našim celebritijima, tko se rastavlja, tko se zaljubio, tko vara ženu ili zaručnicu, tko voli isti spol i slične vijesti kao da su naš usud.
Pa je li ti ljudi, ta vodstva televizija stvarno misle da su naši celebritiji suština naših života i da mi bez njihove ispraznosti i banalnosti ne možemo živjeti?! Naravno da od takvih tema nismo imuni ni mi u Drnišu. Nije li ipak vrijeme da sami sebe podsjetimo da ima i vrijednijih stvari od naših zvijezda i zvjezdica, starleta i književnica poput čuvene Nives?
A možda je ključ svega da se ipak malo vratimo u djetinjstvo, u mladost, u ono vrijeme kad se očinska i majčinska riječ više poštivala, kad su ljudi bili bogobojazni i kad smo u Drnišu svi znali sve o svima.
Zato mi bude žalosno i tužno kad na utakmicama DOŠK-a bude tridesetak ljudi, a atmosfera gotovo akademska. Nema žestine, nema nekog navijanja. Nema ni navijača poput Bepe koja je zbog, kako bi danas rekli, napada na suca, završila na Prekršajnom sudu. Poslije izrečene kazne, dosta blage, izjavila je: Sad mi je ža kad sam vako malo dobila, šta ga nisam i žešće dernila!
Nema ni traga hotelskim gostima poput Bubija ili NIke Štule koji je nas malene znao zadiviti izjavama kako bi se on čas posla doskočio do kakva prozora ili pak drugog kata kuće doktora Marka Skelina. O protivnicima na zelenom polju Podvornice znao bi reći: Ma kakva su ovo nedonoščad. Mi bi ovima dali sedamnaest komada!
Kako nama starijima žalosno zvuči jedna činjenica. Sreo sam neke mlađe momke kako se hvale da su bili u kinu i to u Šibeniku. Oni čak ne znaju za točnu lokaciju bivšeg kina ZORA, a kamoli da osjećaju išta od one čarolije gašenja svjetala dvorane i rike MGM-ovog lava. Tada su uvijek tražila karta više, a baba Ana Gašpardi i teta Jela Ćukušić uvijek su znale čak i broj sjedala i red u kojem bi sjedili pojedini od nas. Tu bliskost, tu prisutnost kad si ti i na taj način znao da si u kinu cijenjen, da si u svome kinu, u svome gradu, a ne samo broj u statistici posjetitelja sada se više ne može osjetiti.
Možda je upravo u tome štos. Sve smo više brojke u europskoj statistici, sve manje smo grad u kojem se ljudi znaju, u kojem ljudi pričaju i jedan s drugim suosjećaju. Valjda je to civilizacija u koju neumitno ulazimo.
Meni će ipak nedostajati onaj stari neeuropski Drniš koji je srijedom bio prepunog pazara, onaj Drniš u kojem su ljudi nedjeljom prije podne u odijelima šetali Poljanom, a pred odlazak na ručak obvezno bi zapjevali ispred Ljekarne.
Svi ti naizgled mali detalji, naizgled sitnice, meni su bitne stvari. One su najbolji podsjetnik na vrijeme kad nije bilo celebritija, kad nije bilo modnih mačaka i modnih gurua, a dan smo uvijek počinjali sa srdačnim “dobro jutrom” prvom susjedu. Kako se gorko sada potvrđuje stara Latinska O TEMPORA, O MORES!

Odgovori