Jedna proljetna priča

Svibanj je vrlo osebujan mjesec. Bio je to i nekad i sad. To je razdoblje kad priroda najživlje prelazi iz faze hibernacije, svojevrsnog zimskog sna, u fazu intenzivnog oživljavanja, bujanja i cvjetanja. Meni je simpatičan naziv one fine engleske serije Dražesni pupoljci svibanjski. Odmah me asociraju na naš svibanj, na proljeće, koliko lijepo toliko i ćudljivo. Tužno bude proći pokraj stabla oraha s pocrnjelim lišćem koje tužno visi kao trajan spomen borbe s nekoliko sati mraza. Štete u vinogradima isto su velike, štete po voćnjacima. Hir prirode, makar jednosatni, dovoljan je da uništi trajni trud ljudi. Ta borba je postala konstanta i onda čovjeku koji to doživi, ništa ne znači prvi cvijet, prva visibaba ili ljubičica skrivena u kakvu osunčanom grmu.
Dobro se sjećam nekadašnjih turističkih sezona. Nitko ne bi o njima ni razmišljao dok ne bi završila škola sredinom lipnja, a prava sezona smatrala se samo ona u srpnju i kolovozu. Mojoj obitelji i većini obitelji poput moje, ni to nije ništa značilo. Planiranje odmora bile su nepoznate riječi u vokabularu mojih roditelja. Niti se išlo na more ili kakva ljetovanja, niti se o tome uopće govorilo. Jednostavno, Drniš je bio naša trajna destinacija, a o našoj vlastitoj inventivnosti ovisilo je hoće li nam ljeto biti sadržajno. U takvom socijalnom okruženju nije ni čudo da naučiš plivati tek kad se oženiš.
Sada je situacija sasvim drugačija. Turizam je postao okosnica gospodarstva i sezona gotovo da i ne prestaje. Sve je više sadržaja koji obogaćuju ponudu, tako da se onaj najklasičniji dio, kupanje i more, gotovo i ne spominju. Tako je i ovih dana bio Dan otvorenih vrata za sve one sadržaje koji su financirani uz sudjelovanje Europske zajednice. Ima tu šetnica, zip lajna, biciklističkih staza, vidikovaca, baš svega. Ta tko je ranije mogao misliti da će ljudi uživati u letenju iznad kanjona Čikole na čeličnom užetu ili šetati verući se stijenama kanjona Čikole. U petak smo bili u novouređenoj mlinici u kanjonu Čikole, tik uz Čikolski most. Bilo nam je žao truda vrijedne djelatnice našega Muzeja. Jednostavno, nije nitko došao. Kaže, to im neće smetati da već slijedeći tjedan ponude građanstvu neke nove sadržaje. Ogranak Matice Hrvatske ugostio je kolegice i kolege iz Šibenika uz predstavljanje njihova godišnjaka Osvit. Puhački orkestar održao je fenomenalni koncert filmske glazbe. Pa neka netko kaže da je kod nas dosadno !