IN MEMORIAM MILAN NAKIĆ

Milan je kao mladić, kao Drnišanin prve nogometne korake napravio na Podvornici. Od 1945. do 1948. godine nastupa za juniore DOŠK-a a od 1967. god igra za seniore odigravši više od 700 utakmica za voljeni klub.
Kroz 19 godina aktivnog igranja, kapetansku vrpcu nosio je 12 godina, kažu mnogi jedan je od najboljih igrača kroz dugu povijest kluba. Bilo je to posebno vrijeme, vrijeme neimaštine, vrijeme stasanja grada i kluba, te zato ne čudi entuzijazam koji su Milan i njegov brat Tomislav-Toto ulagali u DOŠK-a.
Milan je, svjedoče svi koji su ga imali priliku privilegiju gledati, bio vrstan igrač, finog poteza i istančanog osjećaja za igru, rekli bi moderni kroničari nogometa drniški Beckenbauer.
Bilo je to vrijeme kad je Podvornica bila puna, kad su majke i očevi, supruge i djeca gledali svoje najmilije, radovali se pobjedi, tugovali u porazu.
Bio je to način života, način iskazivanja ljubavi prema svome gradu. Svi su znali da je to klub u kojem su igrali Patina, Toto, Srećo, Čajo, braća Ožegovići, braća Ćurkovići, Žere Kević, Ivica Vranković, Štule, Derete, Nikša Zoričić, Peškara, Bure, Mate, Keko, Bulje, Kedžo, Ćita, Bego, Brane, Ćoso, Mopa, Pajdek, Čedo, Dući, Stipica, Klinjo, Hamer, Čavala, Štoper, Dražo a i mnogi drugi.
Mnogih od pobrojanih više nema. I oni su završili svoje ovozemaljsko poslanje i negdje na nebeskim terenima igraju neke nove utakmice.
A onda, kao i uvijek u životu, igri dođe kraj, dođe vrijeme kada se kopačke objese o klin. Za Milana to nije bio kraj. On je i dalje bio uz DOŠK-a i sa DOŠK-om.
Milanu za DOŠK-a i to zaista nije fraza, ništa nije bilo teško učiniti, stoga i ne čudi poštovanje i respekt kojim je naš klub bio dočekivan diljem Dalmacije.
Usprkos ratu koji nas je rasuo kojekuda, Milan je uvijek znao nazvati i pitati, za Drniš, za DOŠK i Podvornicu. I nakon oslobođenja Drniša kada je bolest počela uzimati maha, pri svakom dolasku u Drniš obvezno je dolazio na Podvornicu, u svlačionice, veselio se mladeži koju bi zatekao na svojoj Podvornici.
Od 1968. do 1978. Milan je predsjednik DOŠK-a, 1978.godine počinje rekonstrukcija nogometnog igrališta, sa kažu mnogi najljepšim travnjakom u Dalmaciji.
Milan je pokrenuo i izgradnju igrališta za male športove, njegov je doprinos nemjerljiv i za druge športove koji u to vrijeme egzistiraju u našem gradu.
Bio je predsjednik šibenskog nogometnog Saveza, član skupštine HNS-a, delegat na drugoj ligi i još mnogo toga, ukupno gledajući Milan je DOŠK-u i športu dao 46 godina svojega bogatog života. Za svoj rad nagrađen je nagradom Grada Drniša i plaketom HNS-a.
Zato riječi oproštaja nisu tek kurtoazija. To je iskreni oproštaj s čovjekom koji je stvarao povijest DOŠK-a, povijest ovoga grada. Naša su srca prepuna tuge kao što uvijek bude tužno kada se izgubi prijatelj. Tada i srce bude dublje za jednu ranu, a zemlja bude dublja za jednu raku.
Nestao je još jedan pravi istinski Drnišanac, nestao je čovjek koji nije mogao bez DOŠK-a, bez Drniša.
Neka mu dobri Gospodin osvijetli nebeske pute.

S lijeva na desno: Nikša Zoričić, Tomislav Nakić , Paško Živković, Ivica Vranković, Milan Nakić (Patina), I. Džaja,Vele Vukašin, Antonijo (Pive) Dereta, Nikola Dadić, Igor Štrkalj, Petar Drezga (Peškera)