Finale

Davno je to bilo kad smo u studenome 2006. godine počeli se javljati u eteru radio postaje pod sada već svima poznatom nazivu Drnišanac.
Nismo tada ni slutili da ćemo uspjeti doseći čak brojku od dvije stotine emisija. Išlo se malo po malo, temu po temu, događaj po događaj, osluškivali smo i vaša mišljenja, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, i mislim da smo uspjeli s ovakvim profilom emisije.
Naša svakodnevica, borba za aktualnu koricu kruha uvijek bi nas odmicala od naših korijena, od naših starih i njihovih običaja, od običnosti nekadašnjih života. Mi smo se trudili, detalj po detalj, kamenčić po kamenčić, sklapati mozaik koji se zove Drniš i Drnišani nekada. Uvijek smo se trudili spomenuti ponekoga od ljudi jer grad čine ponajprije ljudi, njihova djela, njihova riječ ili pjesma, njihove ljubavi, radosti i tuge. Zgrade i kuće samo su dekor, samo kulisa, doduše nama draga, na kojoj se odvija naša zajednička drama života.
Nismo u ovim našim javljanjima nikad pretjerano poklanjali pažnju politici i političarima. Naši junaci uvijek su bili takozvani mali obični ljudi, radnici, zidari, kaligeri, maranguni, vozači, kovači, orači, bio je to DOŠK, i onaj nogometni i onaj košarkaški, bili su to ljudi kojima je Drniš bio centar svijeta i koji su živjeli za taj i takav Drniš.
U gotovo svakom prilogu temeljnom odrednicom našeg života iskazivala bi se obitelj, naši roditelji prije svega. Kraj svih ovih celebritija, polugolih žena i umjetnog glamoura koji nam se servira danomice kroz sve medije, i tiskane i elektronske, naše obitelji u kojima smo stasavali i rasli djeluju nam još čarobnije. Za biti veliki čovjek nije uvjet imati diplomu i služiti se PC-jem. Teme su nam bile različite, povodi također. Dobar dio njih ukoričili smo u dobro primljenu knjigu Drnišanac, a ako bude sreće i Bog dade zdravlja, i ostali prilozi bit će ukoričeni i na odgovarajući način predočeni javnosti.
S današnjim, dvijestotim prilogom Drnišanac se više neće emitirati.
Mislim da smo došli do jedne razine kad imamo zaokruženu skladnu cjelinu, i kad bi se moglo upasti u opasnost ponavljanja. Suviše cijenimo poštovano slušateljstvo a da bismo to sebi dopustili.
Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, hvala vam na zajedničkom druženju kroz svih 200 tjedana.

Odgovori