Šeherezada

Ovih dana zapljusnuti smo u tiskovinama, pa i elektronskim medijima promišljanjima o novoj televizijskoj seriji ili sapunici Šeherezada, odnosno Pričama iz 1001. noći. Zapanjuje ostrašćenost o nečemu što je, po našem skromnom sudu, jedan tipičan industrijski uradak u kojem i nema neke velike umjetnosti. Priznat ćete svi, uloga nekakve televizijske serije koja nije običan dokumentarac jest da najprije bude umjetnost, umjetnost teksta, umjetnost slike, boja i glazbe i možda ponajprije, umjetnost glume. Sami procijenite koliko je to sve zastupljeno u Šeherezadi. No, vratit ćemo se Šeherezadi mao kasnije.
Namjera nam je, prije svega, podsjetiti na neke serije koje su se gledale davno, prije pedesetak godina ili tek nešto manje, kad se u Drnišu moglo za tili čas prebrojiti televizore i kad su oni svi bili odreda crno bijeli. Sjećam se pojedinaca kad su se pojavili kolor televizori, da su govorili kako imaju kolor televizor u boji. Mladi sada i ne znaju tko je bio dr. Kilder, besmrtni Richard Chamberlaine, zgodan, lijep, brižan prema pacijentima, posebice pacijenticama, lako zaljubljiv, nije ga mučio problem imaju li svi njegovi pacijenti dopunsko osiguranje. Kao doktor znao je sve, a prema lijepim ženama nije bio nimalo šmedljiv. Što je najvažnije, serija je trajala toliko dugo tako da u 147. epizodi nisi naravno pojma imao što je bilo u 76. epizodi, a o tome što će biti u 207. epizodi nisu sve znali čak ni scenaristi. Povratak u gradić Payton bio je još jedan tipičan američki uradak, ali ovaj put seriji je bio predložak knjiga Grace Metalious “Povratak u gradić Payton”. Ta serija je također plijenila masovnu pažnju, a i izbor glavnih glumaca bio je vrhunski. Dobro sam zapamtio Dorothy Malone i tada mladoga Ryana O Neilla. Ono što je nas oduševljavalo, to je uvjerljivost serije. Ti glumci stvarno su šetali po gradu, vozili prave automobile, bili u pravim kućama, a kad bi za Dan zahvalnosti sjekli pečenu tuku, gotovo da bismo osjetili njen miris. Tada nam nije bila ni bitna dramatika radnje, važno je jednostavno bilo gledati televiziju. Ta tko od nas muških nije poželio biti Ben Quick iz serije Dugo toplo ljeto, visok, zgodan, lijep, razdrljene košulje, mišićav. Jedino što nije imao brkove. Poslije su uslijedile i domaće serije, naizmjenično iz svih televizijskih centara ondašnje države, ali velika većina bila je vezana uz Drugi svjetski rat. Sumorna jesen, serija o ilegalcima u Zagrebu, pa serija Kuda idu divlje svinje iz pera Ive Štivičića koja je među prvima razbila klišeje o ilegalcima kao epskim junacima bez straha i mane, i predstavila ih ipak kao obične ljude koji imaju i poneku manu. Kasnije su bile brojne humorističke serije, pa je počelo i pomalo oponašanje pravila zanata koja su uspostavili prije svega Amerikanci, praveći svoje serije.
Naše malo misto, Velo misto i Gruntovčani postali su klasika što se tiče serija, pa ih vjerujem, i danas, u rijetkim prigodama kad se repriziraju, rado pogledamo. Možda ponajbolji dio programa Zagrebačka televizija je imala onda kad je pravila vlastite dramske serije kojima su predlošci bili klasična djela hrvatske književnosti: U registraturi, Putovanje u Vučjak, Kiklop i još poneki.
Tada nije bilo velikih analiza poput ovih sada o Šeherezadi. Bilo bi zanimljivo čuti što o samoj seriji misle feministkinje, ali i onaj najsiromašniji sloj. Čuo sam jednom zgodom čovjeka u kafiću, mislim da je bio pri četvrtoj pivi, kako govori, komentirajući Šeherezadu:
Neka im je, neka pate. Ne možeš biti onako bezobrazno bogat, a da nisi bar malo i nesretan. Nije nesreća i bijeda rezervirana samo za nas sirotinju.
A televizijskih serija ima i ovdje, tu oko nas. Valja samo pogledati, valja napisati, i djelo je tu. Nije uzalud Tolstoj davno napisao: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu. Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

Odgovori