Bura

Sjećam se dobro ovoga ljeta, sjećam se one hrpe Celzijusa što je zalegla po nama i neda nam se maknuti niti disati. Četrdeset stupnjeva, znoj lijeva, a ja dahćem poput psa, hvatam se hlada, lagan pijuckam mineralnu i jedva čekam suton da bude malo lakše. Eto, to je bilo ljeto. Sanjao sam malo, samo malo bure i dašak svježine. Trajalo je to sve do pred par dana, kao da smo se navikli na toplinu,  na vrućinu. Bura je ipak došla, najprije lagano, diskretno, poput uljeza, počela je njihati krošnjama, osjetio se polako njen ledeni dah, a onda je svom silinom počela udarati, ljuljati krošnje poput dječjih igračaka, njihati automobile, a njen zvižduk unositi zebnju i hladnoću duboko u duše svih nas. I dok smo u toplu, dok slušamo fijuke refula bure, kao da netko stran hoda oko naših kuća. A i bura, valjda je to i njena bit, udara na refule, na mahove, čas zastane, pa onda naglo uzme zalet i kao da puna bijesa i ljutnje naglo udari. Pri tome i lomi i tuče. Zato je ona bezdušna i hladna, a mi nekako,  buri usprkos, ipak čiliji i vedriji nego za juga, kad je sve usporeno, kad je vrijeme za koje kažemo daje sve gnjilo i trulo. Posebno ružno fijuče bura kroz dimnjake u kojima nema više dima, u kućama koje su prazne, u kojima nema više tko naložiti vatru ,unijeti dašak topline. Tužno je čuti otkačene škure , udaranje okana i zvuk razbijenog stakla, a eto, jednostavno, nema više nikoga da te škure zakači, da stvari dovede u red, ili je u kući još samo neka staračka ruka koja bi to možda i htjela, ali ne može. Zato je bura u Drnišu sve tužniji vjetar. Sve je više takvih kuća, pa i čitavih kvartova u kojima nema baš nikoga, tek tu i tamo poneki zalutali pas, fijuk bure i zaostalo suho lišće s kojim se vjetar čas po igra, čas ga baca visoko, pokazujući svoju moć. Isti ti kvartovi nekada su u prosincu bili prepuni žamora, palila se vatra ispod kot1anica, kako se to nekad govorilo, tukla bi se prasad, spremala zimnica. Uvijek bi kolinje bilo fešta, popila bi se rakijica, pojela koja suha smokva i čekalo da provrije voda. Tada bi
stradavala jadna prasad, a njihovi samrtni krici čuli bi se nadaleko. Na pijaci bi bila gužva kad bi se prodavao kupus. Uz tzv. Perišića kuću, sada Baran, bile bi istovarene i složene velike gomile kupusa. Naši stariji s velikom pomnjom birali bi glavice kao da biraju najnoviji tip vozila. Znam dobro da se najviše cijenio maovički i sinjski kupus. I onda opet, čišćenje svake glavice, vađenje onog centralnog korijena, stavljanje u velike kace, soljenje i pritiskanje tako da nijedna glavica nije iznad vode. Obvezno bi se ubacila i šaka dvije kukuruza da kupu bude fine žute boje. Svi bi tada željno čekali da se osjeti onaj karakteristični vonj zrelog kiselog kupusa. Gotovo da sam odletio u one starinske gurmanske vode kad se počne pričati o spizinuz neizbježan zaključak: Al se nekad dobro jelo!

Bura nas je, ovako hladna i bešćutna, samo podsjetila daje Drniš nekad bio puno življi i veseliji. A onih škura koje nema tko zakačiti i onih dimnjaka u kojima nema topline, sve je više. A bura uporno udara i zviždi svoju otužnu simfoniju i u nama budi melankoliju i sjetu.

 

Drnišanac

Odgovori