Stara cura

Vremenom i godinama upozna čovjek mnoge krajeve i ljude, upozna predivne krajobraze za koje nije niti slutio da postoje, upozna sudbine koje ga, htio ne htio, taknu i podsjete kako život nekome zaista bude majka, a nekome maćeha.
Pitate se zašto ovakav uvod?
Još od malih nogu, kad sam tek počeo sricati prva slova životne abecede sreo sam se s pojmom “stara cura” i “stari momak”. U početku, naravno, nisam znao što to znači, mislio sam, jednostavno, riječ je o osobama koje imaju puno godina, a nisu se oženili ili udali i ništa više.
Vremenom sam spoznao svu težinu i svu složenost tih kategorija. Gotovo da nema mjesta ili naselja u kojem nema osobe koja bi, po nekakvim ustaljenim društvenim normama bila stara cura. Teško je tu oznaku baš precizno definirati. Često se kaže da je star onaj tko se tako osjeća, a ne tko ima puno godina. Status cure podrazumijeva činjenicu da dotična dama nije udana. Sve to što spominjemo, i udavanje, i godine, uključuje one godine za koje se pretpostavlja da su godine koje su tzv. normalna dob za udaju, do otprilike 30. godine. Ako se do tada djevojka ne uda, sredina je počinje smatrati starom curom, počinju komentari, njen osobni status postane javna tema. I tako sve dok ne naiđe nova osoba sa sličnim problemom i tako unadogled.
Teško je objasniti dozu zluradosti kad se spominju stare cure. Nekada davno, talijanizirano su se zvale šemprešole, one koje su same, i bio je to izraz ruganja, čiste poruge. Život je nekoga mazio, nekoga gazio, pa su i takvi izrazi pomalo nestajali, ali osoba, dama, koje je život usmjerio na samoću, uvijek je bilo.
Različite su situacije koje bi uvjetovale da netko postane stara cura ili stari momak. Nekad je to znala biti i nesretna ljubav, ona ljubav koja se tek počela događati, a onda odjednom, nešto pukne, i u srcima ostane samo praznina, ostane sjećanje na prvi drhtavi dodir ruke, na prvi poljubac, prvo napisano pismo s otiskom našminkanih usana i kapljicom kolonjske vode, ostane sjećanje na osušenu djetelinu s četiri lista, ostane samo sjećanje na budućnost koju nisu zajedno doživjeli, ali su je makar pokušali sanjati. Kako onda naći nekog drugog, kako drugome pokloniti snove koji njemu nikad nisu bili namijenjeni?! Na kraju onda ostane samo onaj obični dnevni život koji kao da se i ne živi, već se samo odrađuje. Jednostavno, tako se desi.
Bilo je i onih situacija kad se prava ljubav čeka i čeka, i nikako doći, a naš vječiti neprijatelj, vrijeme, neumoljivo ide i ide, i sve gazi pred sobom. Kad spoznamo da je gotovo kraj, shvatimo da je život bio tek samo jedna čežnja, jedan nedosanjani san. Zato valja shvatiti takve osobe. Stara je istina da je neotuđivo ljudsko pravo na traganje za srećom. Nekome se posreći, a netko čitav život traga. Bez tog traganja niti sam život ne bi imao smisla.