Siverić

Već treću godinu stalno lutamo eterom, zavirujemo u sve kutke grada i šire okolice, tražimo zanimljive ljude i događaje, zanimljiva mjesta i situacije. Bili smo tako na Miljevcima, Roškom Slapu, bili smo u Promini i Zagori. Drniš sam bez svoje okolice, bez svoga prirodnog okružja ne znači ništa. Jedno sebi ipak ne mogu oprostiti, nisam pisao o Siveriću. Ne govorim to zato što se o Siveriću, eto, mora pisati, već zato što Siverić to nedvojbeno zaslužuje. Od malih nogu, tamo negdje ranih šezdesetih godina, znao sam da moja mater s jeseni, svako nekoliko dana ranom zorom ide, kako je ona govorila, do brklje na Jabuci, čekati rudaricu Maru kako bi donijela dva tovara rude. Dva tovara rude značila su četiri vreće mrkog uglja koje su nosili dva magarčića. Bio je to moj prvi susret sa Siverićem i s činjenicom da iza hrbata Promine postoji jedan mali grad, postoje neki vrijedni ljudi, postoji život, i postoji NK Rudar. Smežurano, ali vedro lice rudarice Mare živo je svjedočilo o muci rudarskog življenja, o mukotrpnoj borbi za koricu kruha i puko preživljavanje. Možda sam upravo s njena lica, kao iz otvorene knjige naučio neke od prvih lekcija o životu. Siverić je oduvijek bio rudarsko mjesto, tu je radilo nebrojeno puno ljudi, rudnici su hranili gotovo čitav kraj. Volio sam slušati priče starijih kako se beskrajna kolona rudara lagano kretala niz Jabuku, a svjetla karabitača lelujavo osvjetljavala strminu. One rudare iz udaljenih sela razvozio je majstor Srećko Šiklić autobusom kao iz starih talijanskih neorealističkih filmova. Bili su to ljudi koji su plaću zarađivali kopajući ugljen osam sati duboko pod zemljom. Bili su to ljudi ponosni na svoje nadljudske napore i na činjenicu da su tako uzdržavali svoju obitelj i školovali svoju djecu… Imao je SIverić i hotel i kino. Mnogi su Drnišani, želeći diskreciju, išli s voljenim osobama u Siverić na zabavu. Nedavno sam bio u prostoru kina. U njemu nema ničega osim tuge.Jednom zgodom došli su mi u ruke statistički podaci: Siverić je 1991. godine imao 992 stanovnika, a 2001. godine imao je 620 stanovnika. Brojke su zaista neumoljive. Zato valja podržati napore NK Rudar da se makar kroz šport zadrži mlade i život u Siveriću. Ono vrijeme kad je kolona prelijepih Siverćanki žurilo pješice na nastavu u Gimnaziju u Drniš, nepovratno je iza nas. Ostaje samo sjećanje na nevinost prvih ljubavi i nada da život na obroncima Promine ima svoju veliku šansu.