Sitnice sedamnaesti put

Kad god bi naslov našeg nedjeljnog druženja bio Sitnice, po ne znam koji put, uvijek bi se zaista našle neke sitnice, vedre ili pak ozbiljnije, i uvijek bi nas onako u trku podsjetile na neke stvari koje bismo uglavnom znali zaboraviti.
Ima jedna sitnica koja mi je i dan danas izuzetno simpatična. Kad bih pitao moju babu Anu s Miljevaca koliko joj je godina, uvijek bi odgovarala: Osamdeset manje dvi. Dobro ste čuli, ne sedamdeset osam, već osamdeset manje dvi. Jednako pravilo važilo je i za novčane iznose. Primjerice, ona nešto nije platila osamdeset i sedam iljada, već je to platila devedeset iljada manje tri. I nije to bila specijalnost moje babe, bilo je to gotovo pravilo među našim starima.
Još je zanimljivije znalo biti kad bi je pitali o datumu rođenja. Kad si rođena, baba? O svetom Anti. A koje godine? Zeru prije onog prvog rata. E, sad se ti misli. Sreća da je mjesni župnik bio savjestan i uredno vodio knjige, pa smo lako saznali kad je baba stvarno rođena. I did je bio priča za sebe. Stasit i uvijek ozbiljan, velikog brka, uvijek u blizini čaše. Držao je do svoje riječi i uvijek bi to potkrijepio izrazom: Brka mi.
Mogao si biti siguran da ono što tada obeća, da će to zaista tako i biti. Danas sve češće važi izreka: Ja reka, ja poreka.
Ipak, vratimo se babi. I ona i gotovo sve žene njena doba imale su svoja modna pravila kojih su se striktno držali. Već sama pomisao na mogući mini bila je svetogrđe. Sve su žene bez izuzetka nosile bijelu maramu, takozvanu okrugu. Kući je bila jedna radna, a kad bi se išlo u doktora, u Drniš ili na misu, stavljala bi se nova bijela misna okruga. Makar bila uzor skromnosti, među svit se nije smjelo ići neredan ili, ne daj bože, neočešljan. Kosu bi isplela u pletenicu, zavila bi je u jednu vrstu pundže, a onda bi je učvrstila forketama i frećicama. Nikakve pomade ili šamponi nisu dolazili u obzir, a doduše, tada ih baš i nije bilo. Kad god bi dolazila iz Ključa nama u posjete u Drniš, prvo bih ugledao bijelu okrugu i širok osmijeh. Crna bluza i dugi vuštan samo su dopunjavali dojam. S jeseni bi obvezno donosila kartočić pun smokava , a na vrhu bi bila dva tri grozda. Sve bi to prekrila s nekoliko smokvinih listova. Ni danas ne mogu zaboraviti miris tih smokava i slador koji bi se poput bistre kapljice stvorio pri dnu svake od smokava.
Zašto sve ovo spominjemo?
Sada se gotovo nigdje, ili vrlo rijetko, može vidjeti žene poput moje babe, s okrugom, vuštanom i opancima, kako tjerajući magarčića, ide u Drniš opremati spizu. Svaki dan se znala uprtiti i donositi vodu u vučiji s gusterne, znala je i vinograd kopati. To je nije priječilo da i djecu odgoji i do kruha dovede. Što možemo, druga vremena, drugi običaji. Zato i podsjećamo na neke detalje iz njihova života. Ne smijemo dozvoliti da sve lijepo prekrije veo zaborava.