Sitnice n-ti put

- 14. rujna 2010.

Nekad se desi da čovjeku prokuljaju asocijacije i različita sjećanja i to tako snažno i nezaustavljivo da ih nikakva brana ne može zaustaviti. Sjećanje na sjećanje i onda u trenu proleti čitav život, galerija ljudi za koje smo gotovo zaboravili da smo ih znali, galerija situacija i zbivanja koja su tako daleka da gotovo pomislimo kao da se nikada nisu niti desila.
Možda je problem i u tome što se promjene u društvu, i one unutarnje i one vanjske , i one tehnološke i svake druge, zbivaju strelovitom brzinom da se često znamo upitati gdje nas to tehnologija vodi. Gotovo da ne stigneno zaboraviti neke stare stvari , a već dolaze sve novije i novije. Dobro se sjećam prvih mobitela kojima su antene virile poput antena na starim policijskim walkie-talkieima, a sad više nema niti tih antena, uređaji su teški tek par dekagrama, a ekrani su, kako mi rekoše dobri poznavaoci tehnike, touch screen, znači samo ga prstom takneš, a on sve drugo sam zna.
U toj eri touch screena meni pada na pame jedna, ma ne druga, nego jedna sasvim, rekao bih, stota stvar. Vi stariji slušatelji dobro se sjećate jednog rituala kad bi redovito s proljeća dolazili pastiri s bosanskih planina i odvodili ovce u planinu, na ispašu. Malo koje domaćinstvo na selu onda nije imalo ovce. Svi su imali barem tridesetak ovaca. Pastiri bi ih označili bojom i tako bi putem nastajalo jedno veliko stado od više tisuća ovaca, a njihova bleka iz daleka bi najavljivala o čemu se radi. Svi mi klinci tada bi zadivljeno stali i divili se onom čelnom pastiru koji bi važno i energično gazio naprijed, a ovce su ga bespogovorno slijedile. Tu i tamo poneka bi neodgovorno skrenula u stranu, ali su zato uvijek bili pripravni dobro uvježbani psi koji bi stvari brzo doveli u red. Pred zimu, slijedio je povratak nazad. Ono što je fasciniralo, uvijek su ovce nepogrešivo vraćane u svoj tor, ovaj put dobro uhranjene na planinskim visovima. I tako iz godine u godinu. Sada nema više bleke, nema više pastira. Sve je postalo tehnologija, a velike robne kuće reklamiraju novozelandsku janjetinu. O janjetini iz čije arome izbijaju mirisi Mediterana i našeg domaćeg krša niti riječi. Možda su neka od većih stada koja formiraju mladi i poduzetni stočari ipak najava nekih boljih vremena u stočarstvu, pa i rekli bi neki, u ukupnom našem gospodarstvu. Meni uvijek ostaje za utjehu slika moje tetke Kaje na Miljevcima koja je imala desetak ovaca, svaku je zvala po imenu, sa svakom bi se znala putem do ispaše sporječkati, ali bi se onda opet u miru vraćale kući, zadovoljna i ona i ovce. Uvijek bi bleka iz tora značila da tu netko živi, da tu netko privređuje. Zato je sve tužnije proći pojedinim selima u kojima se ne čuje ništa, nema bleke ovaca, nema mukanja krava, niti njiske zaigranih konja. Začuje se tek lavež kakva usamljena psa i tišina, ona gromka tišina koja ne smeta ušima, ali razdire dušu koja uporno stremi životu.


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Nastavite čitati

Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian