Sitnice dvanaesti put

Jako davno, još kad sam bio gimnazijalac, učili su nas iz psihologije takozvana pravila učenja. Jedno sam dobro zapamtio: “Novo znanje potire staro“. Ispada nekako da bi se čovjek mogao sjećati samo nekih par posljednjih godina života i ništa drugo. To je možda ponajbolje kazao jedan moj, nažalost pokojni susjed, kad mi je, na pitanje kako je, odgovorio: “Znaš kako sam, sjećam se dobro kad se tvoj ćaća ženio i šta smo onaj dan jeli, ali ne znam šta mi je žena jučer skuhala za ručak.“

Tako se dešava pomalo i meni. Pamtim neke stvari koje su naizgled sitnice i nebitni detalji, a opet, kad se sagleda život u cjelini, onda su upravo te sitnice i ti detalji njegova bit. U Drnišu je oduvijek bio lijep običaj, a nadam se da je i sada živ, običaj zajmenika. Kad bi se u susjedstvu ženio momak ili udavala cura, svi susjedi bi smatrali svojom ugodnom obvezom poslati kolač ili kakav dar, bez obzira da li bi bili i zvanično pozvani u svatove. Pri tom je bilo bitno i kakvi su darovi bili ranije primljeni iz te obitelji u kojoj je svadba. Znalo je biti situacija da dotične obitelji nisu niti komunicirale, ali darovi su se slali. Isto je bilo i prigodom pogreba. Obvezno bi se poslao vijenac ili buket i osobno bi se ispratio pokojnik. Tako bi i komentari za sprovod bili: Bio je jako lijep sprovod, bilo je trideset vijenaca i devet palmi, a još je svirala i glazba. Kao da je bio kakav hepening a ne tragedija jedne obitelji. Ali ipak, bilo je to tako. Jednom zgodom, bilo je to u mome susjedstvu, akterice su bile dvije Cvite, moja mater i još jedna Cvita, nažalost i ona pokojna. Pravile su tortu za jednu svadbu u susjedstvu. I tako miješaju one, dodavaju sve potrebno u terinu i miješaju. Kad su konačni i ispekle svaka svoju tortu, torta one druge Cvite bila je značajno manja. Zašto? Objašnjenje je bilo jednostavno, ona je stalno lizala smjesu i pri tom bi torta od normalne postala mini. Dugo se poslije govorilo za razne uske i male stvari da su ušle u se k’o šjora Cvite torta. Eto, zaboravio sam sve druge možda i bitnije stvari, a ove torte ne mogu nikako zaboraviti.

Danas, kad se sretnemo na kavi, kad nam misli odlutaju koji decenij unatrag, svi se rado sjetimo svoga susjedstva, mirisa kave u bruštulinu dok bi ispunjao nosnice čitavom susjedstvu poput kakve čarobne parfem doze i naših majki kojima bi vrhunac društvenog života bio odlazak kod susjede na kavu i poneka ćakulica. Nije tada bilo žutog tiska s biografijama naših celebritija.

Makar sami bili nepismeni ili polupismeni, znali su naši stari od nas napraviti ljude. Najbokji spomenik njima u čast je upravo naše sjećanje.