Sajmovi nekad i sad

- 17. veljače 2009.

U društvenom tkivu života u Drnišu uvijek je bitnu stavku predstavljala pijaca iliti tržnica. Na starim razglednicama Drniša vidi se onaj plato, mali parkić ispred općinske zgrade i glavne ulice sa štandovima. To je prva pijaca koje se ja sjećam u naravi, a ne s razglednica. Ta, sada zelena površina, mora se priznati i uredno održavana, zaista oplemenjuje centar grada.
Ova nova pijaca je ultramoderna u odnosu na nekadašnje banke. Uvijek je postojala jedna grupa žena koja je prodavala svoju verduru na pijaci, po kiši, suncu, po vjetru, uvijek se moglo neku od njih naći i ponešto kupiti. Mnogima je od njih to postao način života, a neke su verdurom i djecu odškolovale.
Sada su neka druga vremena i neki drugi propisi koji pomalo uklanjaju ono tradicionalno cjenjkanje s pijace, ono nadmetanje s prodavačima i procjena tko je u tom vječnom dvoboju bolje prošao.
Uvijek je srijeda bila glavni pazarni dan u tjednu. Tada su se oštrila čula, pažljivo bi se mjerkalo koji je mišni sir bolji i od svakog bi se malo uzela muštra. I sam sam ponekad znao na taj način gotovo marendati samo isprobavajući. Za janjetinu sa gostioničkih stolova nije trebalo probavanje. Dostatni su bili samo novci.
Poseban šarm gradu su davali mjesečni sajmovi. Petog dana u mjesecu, od lipnja do studenog, održavaju se sajmovi. Nekad je to bio veliki stočni sajam koji bi se održavao na starom pazaru. To je onaj plato ispred Doma kulture koji je sada fino održavani travnjak, uz rub kojeg se nalazila drniška ribarnica. Nikada moj skromni drniški um neće dokučiti zašto i kome je ona smetala, te zašto je srušena. Svi mi koji je pamtimo i koji smo dolazili po vodu uz nju, sa sjetom je spominjemo. Možda je upravo ona svojim zaobljenim portalom davala onaj pravi europski štih Drnišu.
Znalo bi se skupiti puno svijeta na sajmu. Stočari iz Like po čitavu noć bi dolazili s karovima, a praporci ovješeni o komoće zvonili su do dugo u noć. Znalo bi se dogoditi da se danju konji ponekad i preplaše. Kad bi se tako preplašeni zakulecali nastala bi opća panika. Pred jesen bi glavnu ponudu činile bačve, kozle, maštila, vidra, drvene grablje, rogulje, škurje, kosiri, kose, panciri, tamperini, brusovi i sav onaj alat koji sada već smatraju etnološkim blagom.
Nedavno sam razgovarao s nekolicinom ljudi tek neznatno mlađih od mene. Niti jedan nije znao što je to vučija i čemu je služila. A ja sam uvijek s užitkom pio vodu iz nje kad god bih išao u Ključ kod babe ili tetke, pogotovo zato jer je voda bila iz gusterne.
Djece je najviše bilo kod štandova sa zogatulama, brojnim igračkicama od plastike, metala, drva ili nekih drugih materijala. Neizbježne su bile ptice, drvene i na kotačima, koje bi klepetale kad bi ih vozio.
Sad je jedno drugo vrijeme u gospodarstvu. I dalje postoji Sajam, ali puno, puno manji, nema više konja s praporima, nema grive uvezane u fjoke, nema više konja koji kulecaju. Ipak se potkrade poneka peka, poneki lopar, balote a ima i sirkovih metli. Ove riječi samo su podsjetnik na prvi mjesečni sajam ove godine, peti dan u mjesecu lipnju.
Ipak, ostaje jedan lagani žal zbog činjenice da nas je sve manje koji znamo što je komoć, što je vučija i kako je slatko vodu iz nje piti.
Pa ako su već nestali iz života, neka se bar pojave kao naši suveniri.

Drnišanac


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Nastavite čitati

Sljedeća objava

Sitnice


Prethodna objava

Moj ćaća


Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian