O osnovnoj glazbenoj školi

- 22. ožujka 2009.

Danas zaista nije bilo dileme o čemu pisati. Lijepo je kad ti se tema sama otvori, i to kakva tema. Nema muke, nema pustih premišljanja, tema je tu, događanja su tu i valja ih samo pokupiti. Bilo je to osamnaestog ožujka ove godine, tu pred par dana. Spustila se hladna noć, hladno, bura tek što ne pobjesni, a u glazbenu školu slijeva se rijeka ljudi. Tek kad sam ušao unutra shvatio sam o čemu se radi. Osnovna glazbena škola Krste Odaka slavi šezdesetu obljetnicu svog postojanja, a te večeri nastupaju njeni bivši učenici koji su se dalje glazbeno obrazovali i uspješno se afirmirali diljem Domovine, a i šire. Svi su oni postali glazbeni pedagozi, ali odreda svi svjesni da su prve korake u svijetu glazbe načinili ovdje, u Drnišu.
Uvijek sam se divio tim ljudima što znaju svirati, ljudima kojima je glazba i život i profesija. To je jedno od rijetkih zanimanja gdje nije dovoljan samo trud da bi se uspjelo, ma koliki on bio. Neophodan je i talent, neophodan je sluh, kako to vole kazati oni koji su puno upućeniji u glazbu od mene. Kad sam bio mlađi, bilo je malo i zavisti na one moje kolege koji su svirali, a ja sam bio totalni analfabeta i antisluhista. Uostalom, znate već onu poznatu izreku o slonu i uhu.
Vremenom sam se navikao slušati ozbiljnu glazbu i tako formirao ipak jedan vlastiti svijet. Ovu večer uživao sam slušajući izvedbe Ines Topić, Antonije Matić, Ivane Vukičević, Antonija Mrčele, Anite Romić, Đorđa Manojlovića, Hrida Matića i Slavice Viličić. Prostrujila su sjećanja na dane kad su te dame i gospoda bili djeca, a sad su, eto, profesori koji druge uče glazbi i pokazuju da je Drniš neiscrpno vrelo talenata. I sam sam bio ponosan na činjenicu da su neki od njih bili i moji đaci u srednjoj školi, a s nekima sam bio i u istim školskim klupama.
Još od daleke 1949. godine Drniš ima glazbenu školu. Prva direktorica bila je gospođa Zlatana Milić Štrkalj, a kasnije su redom ravnatelji bili Petar Škarica, Niko Skelin i sada Milka Tomić. Svi su oni na svoj osebujan način obilježili svoje vrijeme. Zlatana je imala muke ondašnjim gradskim ocima uopće objasniti čemu nešto poput glazbene škole u Drnišu. Petar Škarica je kroz Limenu glazbu afirmirao i Drniš i glazbenu školu, a Milka Tomić je, ne libeći se ni malo, od tamburaškog orkestra napravila hrvatske šampione, svim Slavoncima usprkos. I ono što posebno valja istaknuti, to je ime škole. Nije trebalo nigdje daleko ići. I Siverić je iznjedrio jednog velikana poput Krste Odaka čije ime škola s ponosom nosi.
Jedno ime nisam mogao zaboraviti. To je gospodin Petar Ćukušić, fini i tihi čovjek poslužitelj u školi, uvijek na usluzi nastavnicima, ali i djeci. Nadasve ljudski mi je žao što na svečanosti nije mogao nazočiti maestro Pero Škarica. Neka barem ovim putem zna da još uvijek ima poštovatelja njegova rada. Ne bih ja bio Drnišanac kad ne bih dodao i ovo: Koliko još ima gradova veličine Drniša koji imaju glazbenu školu 60 godina?! Te blistave činjenice moali bi puno svjesniji biti i sami Drnišani.


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Nastavite čitati

Sljedeća objava

SITNICE PETNAESTI PUT


Prethodna objava

Sitnice četrnaesti put


Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian