O knjizi

- 21. listopada 2009.

Ovako naslovljena naša današnja tema i ne djeluje baš čisto drniški, a opet i baš zbog toga, moramo kazati koju i o tome. Baš sad, u listopadu, kad je mjesec knjige, intenziviraju se različite društvene aktivnosti na promidžbi knjige, pojedinih stvaralaca ili pak izdavačkih kuća. I svi budu složni: valja nešto učiniti na afirmaciji knjige, čitanja i tome slično. I tako bude do slijedećeg mjeseca knjige. A zapravo , o čemu je riječ?
Je li ovo vrijeme kad nastaje nova generacija zaglupljenih ljudi, kad se propagiraju najprizemnije konzumentske vrijednosti, vrijeme od red carpeta, in – magazina, exploziva i sličnih uradaka? Kakvo znanje, kakvu pamet, može narod steći iz njih? U vrijeme kad sam ja bio momčić, stvari su stajale drugačije.
U našem čuvenom Hotelu “Danica”, u kojem sada caruju propuh i ptice, moglo se uvijek pročitati novine. Postojali su drveni držači na koje bi se prislonile velike novine poput Vjesnika, Borbe ili Slobodne Dalmacije. Kako mi mali nismo smjeli u Hotel, ja sam iz prikrajka gledao ljude u kravatama kako lagano ispijaju kavu, puše i listaju novine. Gradska knjižnica također je imala i svoj čitaonički odjel. Bilo je tu i novina, i časopisa, i ono što je posebno vrijedno, tu smo mogli doći i mi maleni. Dobro se sjećam u Gradskoj knjižnici gospođe Grabić koja je sve nas klince primala poput majke i blago nas upućivala u čitanje i u naslove koji bi bili najprimjereniji nama i našoj dobi. Ulazak u Knjižnicu bio je poput ulaska u hram. Znao si da treba biti tih, znao si da je tu bezbroj naslova i bezbroj lijepih rečenica koje tek trebaš upoznati. Upravo tu sam se zaljubio u knjige.
Gimnazija, neka se ne ljute sadašnji profesori, ona stara, predšuvarovska, samo je pomogla da se ljubav prema knjizi kod čitave moje generacije naprosto rasplamsa. Naše školske zadaće iz hrvatskog jezika bile su poput malih literarnih natječaja; naprosto takmičenje u ljepoti izraza, takmičenje u čistoći emocija i lijepih riječi. Svesrdnu pomoć tu su davale naše profesorice, prije svih, po mom sudu, Kata Seka Peteržilnik.
Na mene je poseban utisak ipak ostavljala jedna duga osoba, gospođa Slavka Bilić. Ona je radila u školskoj knjižnici i bila najizravnija veza između nas i čitanja. Znala je savršeno školske programe i uvijek bi nam preporučila ono što je najvrijednije.Toplina kojom je govorila o knjigama i književnosti, naprosto je bila fascinantna. Nisam baš uvjeren da još ima puno takvih osoba.
I poslije tog vremena, vremena čitanja, vremena pismenosti, dolazi doba elektronskih medija. Ovo me pomalo podsjeća na moje starce. Ponekad bih, kao gimnazijalac, od svojih zarađenih novaca znao kupiti poneku knjigu u knjižari kod Ratka Stipića. Kad god bih je donio kući, ćaća bi bio razočaran: – E moje dite, na što trošiš novce. Znaš li ti koliko si moga kruva za te novce kupiti?! I tako svaki put!
Sada je dovoljno upaliti Internet i sva literatura je u kući. Kad bi još samo bilo malo vremena i volje, gdje bi nam bio kraj.
Možda je najbolje to ipak kazao stari, dobri Cesarić:

“Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java!”


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian