O jeziku XII. put

Kroz prethodne susrete spomenuli smo puno riječi koje smo počeli zaboravljati i to iz različitih područja života. Bilo bi nepravedno ne spomenuti one ljude koji su obavljali niz poslova vezanih uz pogrebe i sahrane, od onih rituala u kući do tzv. Redanja sprovoda. Zvali su ih PICIGAMORTE i koji god pogreb oni uređivali, uvijek je sve bilo u redu. To i nije bio posao, to je bila i svojevrsna čast i svi ljudi su poštivali sve njihove naloge. Sada i toga više nema, modernizacija pogrebničke djelatnosti učinila je svoje.
Modernizacija je izbacila iz uporabe i još jedan alat, GARGAŠE, dvije daske poput dva mala lopara na kojima su bili zakrvljeni čavlići, brokvice s kojima se razvlačila vuna koja bi se potom spremala u male hrpice zvane KUDILJE, pa bi se onda stavljale na PREŠLICU, fino ukrašeni drveni držač, i onda bi vješte, isključivo ženske ruke fino prstima jedne ruke formirale vunenu nit, a druga ruka je vrtila drvo na koje se namotavala ta nit, to je VRETENO. Tako dobijena klupka vune koristila bi se za pletenje raznoraznih stvari. Ja sam obožavao zimske čarape zvane GETE.
Sastavni dio kućnog pribora bila je i MIŠAJA. Prije nije bilo instant PURE, već bi se pura ili PALENTA, rekli bi kajkavci žganci, kuhala klasično, u velikom loncu u kojem bi se formirao kolut oko kojeg bi krčkala kaša. Kasnije bi se ta kaša izlila, a onaj pravi ostatak, PURA, temeljito bi se miješala specijalnim štapom koji se zvao MIŠAJA. Mi smo imali osjećaj strahopoštovanja prema mišaji jer bi u nekim otužnim prigodama, umjesto u puri, završavala na našim turovima.
Kad smo već kod tih štapova, onda jedan svakako moramo spomenuti. To je BAGULINA, štap za poštapanje onima koji imaju problema s hodom, bilo zbog bolesti li starosti. Nemojte zaboraviti ovaj izraz. Možda nam svima ustreba, nikad se ne zna.
Nećemo vam više ZANOVETAT, samo ćemo vam zaželjeti dobar tek.