O jednoj izložbi

  •  

Kad čovjek ima obvezu ovako redovito sretati se sa svojim slušateljima u eteru, bude tu tema raznoraznih, tako različitih kao i život sam. Bilo bi ružno kad bismo slijedili primjer velikih medija u kojima je i previše žutoga, previše je negativnog i crnoga što čovjek naprosto baca u depresiju. Zato uvijek nastojimo pronaći zrnca
vedrine, radovati se zraci Sunca, prvom cvijetu ljubičice ili krhke ciklame, svježini bure sa Svilaje ili dobroj igri i pobjedi Došk-a, ja sam pronašao jedno veliko zrnce vedrine u jednom malom, usudio bi se reći, neuglednom plakatu kojim se najavljuje izložba radova u staklu drniškog umjetnika Viktorija Vikija Marina za dan 15. ožujka, petak, u 19 sati u Muzeju Grada Drniša.

Čitav život znam Vikija i svi ga znaju kao Vikija. Zato i nećemo biti previše oficijelni i zvati’ ga Viktorijo, kako se zapravo i zove. Ne bih bio korektan kroničar kad ne bih cjelovitije kazao koju o Vikiju i njegovu radu.’

Ima ljudi koji čitav život žive neki svoj čini se, paralelni svijet, svijet u kojem je’ sve dobrota, u kojem je sve glazba i stih, u kojem je sve slika i estetika. U tom svijetu nema mjesta za nervozu, ljutnju, stres. Taj paralelni svijet je prostor u kojemu ima mjesta za sve ljude koji vole glazbu, sliku, mozaik, jazz, Drniš, za sve koji samozatajno, bez velikih gesta, šute, rade i stvaraju. Ne glume blazirane
intelektualce koji čekaju čitav život da netko prepozna njihov dar. Oni jednostavno, u tišini šute i rade i stvaraju djela koja nas i iznenade i
obraduju, poput Vikijevih radova u staklu. Njegova tematska opredijeljenost ka satovima i leptirima i moru ponajbolje oslikava njegov umjetnički kredo. More je uvijek beskraj, more je uvijek snaga, i kad gavoliš i kad ga poštuješ, u svoj njegovoj snazi i ljepoti onda si i ti dio beskraja. Zar ste ikad vidjeli ljepša bića od leptira, koji u tišini, skakutavim letom idu od cvijeta na cvijet. Takva ljepota može
biti samo tema’ iskrenog poete kakav je Viki, a pod njegovim rukama i staklo, koje obično doživljavamo hladnim, čak i opasnim, postaje divan izražajni materijal, topao i razdragan, metaforičan poput Cesarićevih stihova.

Usmjerenost satovima, usmjerenost je onog što je dio svih nas, naših života. To je prolaznost. Vrijeme kojeg su satovi najpouzdaniji
pratitelji, neumitno teče i pokazuje da smo i mi ovdje, samo za trenutak u našem proputovanJu za vječnost.

Kad svemu kazanom pribrojimo i sjetne zvuke saksofona, jednog rijetko poetičnog instrumenta, kojim vješto vlada Viki, onda smo uvjereni da i vaša posjeta izložbi 15. ožujka neće biti uzaludna. Bit će to poticaj i drugim umjetnicima da ne zdvajaju, već hrabro, društvenom okruženju usprkos, rade i stvaraju.

Drnišanac

Odgovori