Novogodišnja promišljanja

Zadnji naš susret u eteru bio je predzadnjeg dana mjeseca prosinca sada već zaboravljene 2012. godine. Priznat ćete i sami, godine strelovito idu i dolazimo u fazu kad ne volimo kazati da imamo puno godina, već se, eto samo puno sjećamo. Svodi se sve na isto ali daleko ljepše je čuti. Baš to sjećanja predmet je naših današnjih promišljanja. Ne zaboravimo , sjećanje je nešto vrlo složeno. Sjećamo se grada kakav je nekad bio, sjećamo se ljudi koji su nekad bili, koji su činili Drniš, a sada su samo sjećanje, često puta i samo zaborav.
Čovjeku, kad se ozbiljnije sagleda, nije naprosto jasno da se mijene, da se izgled grada promjene u njegovoj vizuri i njegovu životu zbivaju tako živo i tako temeljito.
Nije bilo tako davno kad je cesta prema Splitu bila makadam, a čitav Drniš popločan
kockama. Na prostoru iza mosta gdje su sada parkiraju auti bila je prizemna kuća, umjesto sadašnjeg kafića bila je mlinica, a zadnji objekt bila je kuća Mrđen uz koju je bila mala kovačka radionica koju je od mlinice dijelilo samo dvorište u koje bi se prigodno vezivalo konje i magarce koji bi dogonili žito na mljevenje. Čim bi se prešlo most i ušlo u Drniš, s desne stane bila je mala sirotinjska kuća, tzv. Šuferinska kuća, pa Pušarova kuća s pekarom i macel. U kući Popac gdje je sada drugi kafić bila je jedno vrijeme i veterinarska stanica i gostionica za zogom za balote. Obilaznice prema Baleku, naravno nije bilo. Preko puta Adžijine kuće, sada Muzeja bio je veliki vrt, a ulica je u večernjim satima kad bi promet
spao na kakav slučajno zalutali automobil, služila kao poprište za naše turnire nogometa na male branke. Naša galama uvijek bi izazvala žestoke prosvjede gospođe Keti Adžije, a znalo bi doletjeti vode i kako bi nas umirila i ohladila. Šjor Nine bi se, manirom pravog gospodina, uvijek klonio tih stvari.
U razmaku od možda pedesetak metara bile su čak tri kovačke radnje, Đina Kolomba, Mladena Kolomba i Frane Kolomba. Mene je uvijek fascinirao šjor Mladen. Nedjeljom, koju su svi ljudi, uključivo i trgovce, dosljedno poštovali , on bi se fino obukao, stavio platneni šešir na glavu i izišao vani. Pa tko bi u tako fino uređenom gospodinu prepoznao onog vrijednog kovača koji bi stalno nešto kuckao, onako pogrbljenih leđa, po svom nakovnju. Iza Mijića kuće bio je prolaz , put preko potoka. Prelazilo se preko par ovećih kamenja, vrlo pažljivo.
Kad bi potok naišao, išlo bi se okolo. Tu su, kod Kasapove kuće, na travnjaku, igralo bi se na balote , najjednostavniji i najdostupniji sport radništvu poput moga ćaće. To je i jedini sport

uz kojeg se podrazumijeva konzumacija vina, a ne nekakvih izotoničnih napitaka. Moj ćaća i njegovi suigrači striktno su se držali tih naputaka.
Ovako tek dijelom opisani Drniš niti ne mogu prepoznati naši mladi slušatelji. Riječ je, naprosto, o nečemu što je život , što je proces, što je nezaustavljivo , i taj proces teče dalje.
Uvijek je svako vrijeme imalo neke svoje čari, imalo je svoje draži. U svakoj od ovih kuća bili su neki davni ljudi, ljudi koji su se s mukom borili za život, ljudi sa žuljevitim rukama, s puno strpljenja, ljudi kojima je vrhunac društvenog života bila popijena litrica kod Grabinice, Paratuše, Begince, ili Mace. Cijelih naraštaja je nestalo, došli su neki sasvim novi klinci.
Malo tko se sjeća više Marka Novosela, Iva Robića, Domenica Modunga, Claudia Ville, i ostalih velikana scene. Ta već je 2013. godina, a ja pričam o sredini prošlog stoljeća.
Kuće će se mijenjati, civilizacija, giga bajta, i mega bajta je na djelu. Mi joj ne možemo pobjeći. Ipak negdje u prikrajku naše duše, ostavimo i sačuvajmo nešto lijepo, sačuvajmo nešto lijepo, sačuvajmo jednu malu, malu škatulu za sne. Drniš to zavrijeđuje.

Drnišanac