Mi i naš okoliš

Kad sam bio student, divna li doba, nisu me baš morile brige koje more sadašnje akademske građane. Onda su i kriteriji kako postati student bili nekako ozbiljniji, čini mi se i složeniji. Sada samo u našoj Županiji imamo tri grada s fakultetima. Možda je to i dobro, a možda su i kriteriji za studiranje postali nekako fleksibilniji. Lijepo je sada studirati sve i svašta, ali pravi problemi nastaju tek onda kad se pojavi vječna dilema, gdje se zaposliti, što raditi. Kao da je nastao nekakav disparitet između ponude studija i znanja i mogućnosti realnog zapošljavanja. Zato i mjesto s najboljom kadrovskom strukturom obavezno postaje Zavod za zapošljavanje. Imao sam sreću da sam bio u nekim prvim vagonima životnog vlaka, pa sam počeo odmah i raditi po završetku studija, a sad su i godine kad se brinu i neke druge brige, sasvim drugačije od onih kad je čovjek mlad. Sada mi se sasvim primjerenom čini briga za okoliš. To je jedna od najtemeljnijih briga, ili bi trebala bar to biti, svakoga od nas. To je briga za opstanak ambijenta u kojem radimo i živimo, bitka za dugoročni opstanak i nas i našeg grada. Čini se da takva briga teško dolazi do naše svijesti. Dokaz tomu su i brojni mali deponiji smeća koji se nalaze gotovo u svakom našem kvartu, gotovo u svakom našem selu. Već pri samom ulazu Čikole u opjevani kanjon, tamo gdje Čikola od mirne ravničarske rijeke postaje goropadna planinska bujica, ima tragova naše nemarnosti i nepažnje prema okolišu u kojem živimo. Bačeni štednjaci, stare fotelje i drugi glomazni otpad samo su dio zagađenja, vidljiv prostim okom čak i s Čikolskog mosta. Slično je i s neposrednim okolišem iza Crkve Svetog Roka, u podnožju same Gradine. Ima još takvih lokacija za čije uređenje i saniranje i ne trebaju neki preveliki novci
Možda samo malo više svijesti i volje da slogan Lijepa naša prestane biti samo slogan i postane naš način življenja. Nije nužno potrebno da nam svijest o takvom pristupu životu moraju razvijati raznorazne civilne udruge. Možemo to svi mi učiniti i sami. Potrebno je samo malo volje, ali je to potrebno svaki dan. Kad jednom odemo s ovoga svijeta, kad postanemo i sami dio vječnosti, neka za nama ostanu čisti računi, ali neka ostane i čist grad. Znat će naša djeca i naši unuci dobro procijeniti da smo spadali u krug onih ljudi koji su neizmjerno voljeli svoj Grad. Vjerujte mi na riječ, Drniš to zaslužuje.