Josip Budiša

Krenulo je s knjigom kratkih zapisa i tekstova o našoj društvenoj zbilji, “Sve naše krize”, potom je uslijedio roman “Tragom sudbine” u kojemu rođaci iz Amerike, djeca iseljenika, dolaze u Ceru u djedov zavičaj, što autor Josip Budiša koristi za priču o životu u našoj Dalmatinskoj zagori. I sad, dvije godine kasnije, pred nama je treća knjiga, naslovljena „Manje-više isti ljudi”, priča o zlatnoj životnoj dobi kojoj i sam autor pripada.

Josipa Budišu ugostili smo u našem studiju uoči predstavljena knjige u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Knjigu će u 18 sati (03.03.2016.) predstaviti: urednik izdanja, splitski novinar Mladen Vuković, doc. dr. sc. Mladenko Domazet, dr. sc. Nedjeljko Marinov i sam autor.

„Potvrđujući misao kako je stavljanje točke na radni vijek često zapravo dvotočje za ulazak u treću životnu dob, kao zlatno doba u kojima možemo uživati blagoslove svoje cjeloživotne žrtve, autor se ne plaši otvaranja dvojbi, traženja spužvi koje će nam u (pod)svijesti izbrisati one trenutke kada smo sva svoja visoka moralna načela pokušali nakratko zakloniti životnom pragmom i iskorištavanju prečica i lakšeg puta na životnoj kalvariji. A u životnoj mudrosti, osobito u umjetnosti, uvijek je bilo važnije i plodotvornije stalno ponavljati prava pitanja!” , napisao je urednik izdanja Mladen Vuković .

Sam autor o trećoj životnoj dobi kaže, nije ni procvat ni regresije, već kako sami posložimo. „Treba se znat dočekat, treba s tim mirit i znat se nosit”, kaže J. Budiša:

{play}images/audio2/jbudisamp3.mp3{/play}

Knjiga je inače izišla u nakladi Matice hrvatske Imotski, a možete ju pronaći u drniškoj Narodnoj knjižnici .

Evo kratko što su o knjizi rekli recenzenti doc. dr. sc. Mladenko Domazet:

„Knjiga nedvojbeno ima osjećaj za vrijeme, kako u njegovom društveno-političkom kontekstu, tako i na tijek života glavnih likova. Autor upućuje na suptilna zamućivanja, s jasnom dvojbom je li se čovjek pri kraju životnog puta uopće sprema razgolititi, a da ne iskrivljuje ili pojednostavnjuje, kako događaje, tako i svoju ulogu u njima. I na kraju može li čovjek, bez osjećaja krivnje, optužiti samoga sebe. Može li se grižnja savjesti ušutkati, a da isti čovjek nije lišen budućnosti.”

Ljiljana Skataretiko koja je ujedno lektorica knjige:

„Budiša nagonski kreće u avanturu zvanu pisanje. Mislim kad se sa strašću piše – ta strast postaje opipljiva. Život je jednostavan, život je kompliciran, određuju ga okolnosti, određuje ga svašta, ali svi smo mi više-manje isti kad se nađemo u situacijama poput Budišinih likova. Od mentaliteta, podneblja i genetike? – teško je “uteći”. Ostati čovjek lako je – ali put do toga – težak je.”