Jedna nostalgična

Uvijek i iznova fascinira me brzina promjena koje se dešavaju na svim područjima života, kako u čitavom svijetu, tako i u našem malom gradu. Naravno, ako i jesmo mali grad, to nikako ne znači i da smo malograđani. Ma koji god segment života pogledali, promjene su strelovite, brze, temeljite. Možda je nedavno tiskana fotomonografija Drniša najzorniji primjer tomu. U mnogima od onih prelijepih fotografija samo se naziru obrisi nekadašnjih vizura i likovi ljudi koji su nekada tu bili, tu živjeli, patili se, tu voljeli. Sada je grad sasvim drugačiji sa drugačijim vizurama i nekim drugim ljudima. Kao da se generacijski nakupi jedna količina iskustva, saznanja i činjenica i onda potpuno nestane u zaboravu, i dođe nešto sasvim novo, nova generacija ljudi, novi objekti, nova događanja i svijet i Drniš idu dalje. Često smo znali spominjati tehnologiju. Dobro se sjećam pala na kojima su bile zakačene drvene kutije, a oni pridržavali više žica. Povremeno bi se na njih penjali poštari – žicari koji bi spajali priručni telefon i gotovo vičući provjeravali vezu. Ti “pali” imali su na sebi i željezne šipke poput stepenica i tražila se velika hrabrost od nas da se popnemo jer nismo nikad bili sigurni ima li u tim žicama struje. Zamislite sada optički kabel koji je ukopan, ne vidiš ga, a kapacitet i kvaliteta nezamislivo veća. Kad se prije spajalo fiksne telefone u kuću, trebala se vršiti predbilježba i dugo čekati da se broj spoji ili eventualno uz kakvu intervenciju, cijelu stvar ubrzati. Sada u digitalnoj brzoj centrali brojeva koliko hoćeš. Jedino što nema naših žicara od kojih je najviše razumijevanja za našu dječačku želju da se popnemo na pal imao davno već pokojni Mate Vukić. Antene poput onih na zgradi TT centrale ili na vrhu Promine prije smo viđali samo u science fiction flmovima. Sada je i to dio Drniša.
Karakter našega ugostiteljstva bitno je drugačiji sada u odnosu na davno vrijeme šezdesetih. Mi stalno pričamo o drniškom pršutu i mišnom siru. Gdje bi smo u svako doba dana poslali mogućeg zalutalog turistu da nam slučajno dođe, i drugo, tko bi to učinio osim kakvog slučajnog prolaznika, uz uvjet da strani jezik bolje govori jezikom nego rukama. Prije su sve gostionice imale u ponudi i pršut, ali i tople marende, tripice, ušice, nožice, kiseli kupus, kuštradinu i slične delicije. Pohvala onima koji i dalje gaje tu lijepu tradiciju, i žal za onim objektima pred čijim bismo vratima zastajali i mirisima gotovih delicija napajali svoje nosnice, i kod Vilsona, i kod Bobe, i kod Joška, a znalo se fino skuhati i kod Roka ili kod Jelice Paratove. Sada su glavne pizze, forneti, topli sendviči, Mac Donaldsi i slične stvari. Nije li to danak svekolikoj europeizaciji i amerikanizaciji!?
Nekada smo, kao studenti, u redovima stajali i strpljivo čekali red u jednom malom lokalu koji je prodavao samo girice, srdele i lignje, frigane i dobro posoljene i naša dalmatinska jeftina vina. Gotovo da ne povjerujem da je to deinitivno postala prošlost.
Jesu li prošlost i Drnišani koji su nedjeljom, u odijelu i s kolarinom, znali obvezno prošetati Poljanom i pred odlazak na ručak, kad padne zadnji đir, stali bi na ćošak kod Matkove kuće, tamo gdje je Apoteka, i onda zapivali, fino, klapski, iz dna duše!?
I tko bi tada, u tim trenucima, mario za nekakvu recesiju i slične stvari?