JEDNA HAJDUČKA

Kad sam bio mali, učili su me da postoji dan i noć, da Sunce izlazi iza Svilaje, da Čikola vječno bije boj s kamenitim kanjonom, da je naš Moseć najljepši od svih Moseća na svijetu, i učili su me da na našoj Podvornici igra DOŠK, a u Splitu, na stadionu iza Plinare Hajduk. I to je ostalo tako. Sve se ostalo mijenjalo, mi pomalo starili, nestalo je starog placa iza Plinare i rodio se Poljud. I ja sam svojoj djeci mogao nastaviti priču moga oca o Hajduku, o Vukasu, o Frani Matošiću, o Beari, o frontinu Ante Vulića, o klubu za koji i zaboravismo kad je osnovan, kako živi. On je jednostavno konstanta, on je činjenica, kao što je činjenica da je danas dan, kao što je činjenica da su zore najljepše u proljeće, kad prvi jutarnji povjetarac donosi mirise prvih visibaba i ivančica i tiho, nezamjetljivo, kao da šapće: Život je lijep!
Nikad me nije zanimalo tko je predsjednik Hajduka, tko je uprava. Uvijek sam obožavao onih jedanaest momaka što su srčano izlazili na teren i uvijek ostavljali srce i dušu dijeleći ih tako s tisućama onih koji bi ih gledali. Rijetki dolasci Hajduka u Drniš bili su uvijek svečanost, svečanost za grad, za nogomet, za nas klince. Kad sam prvi put vidio kako je lijevo krilo Dinko Žutelija u igri protrčao pored naših tribina, nisam znao da li je to bio čovjek ili vjetar.
Strašno me nerviraju ona razmišljanja ljudi koji sve znaju o svemu, posebice o nogometu i imaju svoju hrpu recepata kako dalje, a usput se i distanciraju od Hajduka. To nikada nije bilo dobro. Klub valja voljeti ma tko mu bio na čelu. Valja ga voljeti zbog onoga što nam je značio kad smo postajali ljudi, valja ga voljeti i zbog poneke tuge kuju nam je priuštio. Jednostavno, Hajduk je uvijek bio dio nas, dio naših života, kao dobar dan, kao dobro jutro koje uvijek nazovemo našem starom susjedu.
Mijenjale su se generacije igrača, trenera i direktora, ali jedno uvijek ostaje kao činjenica: ime Hajduka, boja bijela, Grad Split! I neka pati kome smeta!
Hajduče, sretan ti tvoj 100-ti rođendan!
Znaj da ćemo i dalje znati ono staro, kako je Sunce najljepše kad iziđe iznad Svilaje, kako je kliktaj ptice u letu glazba za naše uši, i kako u Splitu, na Poljudu ima jedan klub, po imenu Hajduk! Sretno ti bilo, naš voljeni starče!