IN MEMORIAM – Ante Vukić PA ŠU, pok. Mate /1953. – 2015./

Ima ljudi koji ti nisu nikakvi bliski srodnici, nikakvi rođaci, ali si s njima vezan čudesnim, čarobnim nitima čitav život.
Prvi lipnja ostat će zapisan u povijesti ovoga Grada. Trenutak je samo trebao da se užare portali i računala s jednom jedinom viješću: Umro je Pa Šu, umro je Ante Vukić. Rijetko koga je ta vijest ostavila ravnodušnim. A nije riječ ni o kakvom povijesnom velikanu ili sličnom tipu ličnosti. Riječ je o jednom mukotrpnom životu, riječ je o bolesti, o odrastanju u sirotinji, riječ je o bezgraničnoj ljubavi prema svome Gradu, prema svim ljudima. Ma gdje bih išao, ma gdje bih bio, uvijek bi me prijatelji pitali, uz ostalo, kako je Pa Šu. A on je živio svoj poseban život, prepun blagosti i dobrote, mira i ljubavi, ljubavi za svoga tatu Matu, za mamu Cvitu, za ovaj Grad, za svoga imenjaka, Svetog Antu, za DOŠK-a. Nebrojeno puta smo se sreli i svaki put bi pitao kad igra DOŠK i kako je prošao. Nebrojeno puta bih mu napisao poneki podatak ili datum koji bi njemu bio važan, koji ga je činio sretnim, a on ga je brižno čuvao.
Prvi veliki životni udarac doživio je kad je umro njegov tata Mate. Često ga se moglo sresti kako ide na groblje noseći nevješto napravljenu kiticu cvijeća. Plakao bi na grobu zazivajući tatu. Tako je Ante pomalo postajao konstanta u našim životima. Svi smo znali da Drniš ima Gradinu, ima DOŠK-a, ima Čikolu, ima svoga Pa Šua. Boreći se sa svojim nedaćama, s bolešću i svojim hendikepima nikad nije izgubio svoju suštinu, svoju dobrotu, svoju ljubav prema Drnišu i Drnišanima. A onda je u vječnost preselila i mama Cvita. Opet tuga Antina i suze na licu izmučenom životom. Često ga se moglo vidjeti u šetnji, zamišljena, kao da i on traži svoje izgubljeno zrnce ljubavi i dobrote. I tako dođe, prerano, i ovozemni kraj. Drniš je bjelodano pokazao da ima dušu. Mnogi su ispratili Antu na posljednji počinak, mnogi su zaplakali i podijelili tugu s bratom Ivicom. Drniš bez Ante više neće biti isti. Nestao je jedan od onih ljudi koji su bili dio drniškog života, drniške duše, drniške tradicije.
Kako nadahnuto reče u nadgrobnom slovu župnik Petar, Ante je sada tamo gdje nema tuge, nema boli, u sigurnim rukama Gospodinovim, sa svojim Matom i svojom Cvitom. A mi samo dodajmo u ime svih Drnišana: Neka mu milostivi Gospodin osvijetli njegove nebeske pute !

Drnišanac