Gradina i gradinaši

Ima stvari koje su konstanta u našim životima. Tako je i s vizurom grada, ma iz kojeg pravca gledali. Uvijek tom vizurom dominira kanjon nad kojim se nadvila Gradina kao nijemi tumač i svjedok burnih povijesnih mijena kojima je ovaj grad obilovao. Meni je ipak najdojmljivija panorama Drniša u sumrak, onda kad se na plamenom obzoru zalazećeg Sunca ocrtavaju samo obrisi kuća i kampanel Svetoga Ante.
Gradina nikad nije bila za nas Čikolaše samo stara utvrda. To je za nas bio čitavi kvart koji se nalazio i nalazi uz rub kanjona, a centralna mu je točka sama Gradina i minaret. Meni je, ipak, Gradina ostala u sjećanju kao stočarski kvart. Svaki dan kroz našu ulicu bi prolazila kolona krava i ovaca na ispašu, a pazile su ih, uglavnom, mlade gradinjaške pastirice. Uz poneki keksić ili koricu kruha u džepu, uvijek bi ponijele i bilježnice i knjige, tako da im ne bi uzaludno prolazilo vrijeme. Put kojima su stada išla bio je temeljito markiran izmetom. Ništa to nije smetalo, jer je nama bilo glavno malo napariti oči. Znale su to i Gradinjašice koje su, valja to priznati, išle za stokom uvijek pristojno uređene. Znali smo ponekad otići i na partiju nogometa na malo igralište koje se nalazilo na prostoru sadašnjih kuća Subota i Bilić. Bili smo neizrecivo sretni kad bismo uspjeli dobiti poneki meč.
Odnosi Gradinjaša i Čikolaša sličili su sadašnjim hrvatsko slovenskim odnosima, s tim da smo mi više puta imali i otvorene okršaje, doduše praćama i kamenjima, bez vatrenog oružja. Gradinjaši su bili žestoki tako da je jednom zgodom dijelom stradao i moj zahod koji je bio improviziran u vrtu, jer normalne kanalizacije tada nije bilo. Od svih imena ostala su samo djelomična sjećanja i poneki nadimak. Bana, Nića, Škico, Los, Keca, Tomara, Dražo, Baluki, Tonin i mnogi drugi samo su dio plejade Gradinjaša. Možda je upravo Gradina najjači primjer činjenice kako život i događaji razdvoje i rasele ljude.
Sada je i Gradina nešto drugo. Nema više stada i pastirica. Nema djevojaka koje bi smjerno silazile u polje, s merlom oko vrata i bilježnicom ispod ruke. Ostaje Gradina kao nijemi svjedok mnogih prvih poljubaca i zagrljaja, mnoge djevojačke suze prolivene za voljenim u dalekom svijetu. Ostaje Gradina i kao svjedok da ništa ne razara jače nego vrijeme. Svi silnici koji su uživali u panorami kanjona i Petrova polja, nestali su i nitko za njih više i ne zna. Ove riječi samo su pokušaj da se neki obični mali ljudi ne izbrišu iz naše kolektivne memorije. I tako će uvijek biti dokle god naše duše bude grijao pogled na obrise grada koji okupani sumrakom zamiru u dubokoj noći.