Božić kod moje babe

Život je zaista čudan, nekad težak, nekad manje težak, ali
stalno se miče, razvija, teče, nekad prebrzo, rekli bismo, žuri, i, čini ti
se, protekao tren, a ti već stari čovjek, pomalo svodiš životne račune,
praviš bilancu. Zašto počinjemo ovako, pomalo sjetno ?
Možda baš zato što je prosinac, što je vrijeme kad se slavi
Božić, kad se slavi rođenje Isusovo, rođenje onoga koji navješta mir i
dobro svima, svakoj duši, svakom čovjeku, i onom napaćenom, i to
ponajprije njemu, i onom koji nije napaćen. Prosinac je mjesec kad
nas mediji bombardiraju s kupnjama, sa shopinzima, s glamurom,
svečanim toaletama estradnih i političkih zvijezda i s još tko zna
kakvim sitnicama koje kao da su iz neke druge hemisfere, a ne u
zemlji koja muku muči s recesijom, nezaposlenošću, besparicom,
otplatama kredita i još koječime. Ja nikako shvatiti zašto u tim
porukama s ekrana nema malo više dobrote, malo više skromnosti,
malo manje razbacivanja, naprosto nadmenog i oholog razbacivanja s
receptima za blagdansku trpezu. Nude se vrhunske delicije nekome
kome pomalo i kruha nedostaje, delicije nekome koga su stisnuli krediti i
nezaposlenost i jedva spaja kraj s krajem?
Zato mi uvijek padne na pamet moja baba Ana iz Ključa i
Božići koje je ona slavila, dugo, dugo s didom Ivanom, a onda kad je
on umro, sasvim sama.
Ukraj sela, bijeli put, mala kućica pločom pokrivena. Drvena
vrata koja su i zaboravila što je to boja i veliki kameni stepenik na
ulazu. Ispred kuće avlijica, mala lisa da onih par ovčica ne bi uteklo.
Kad god bih ušao u kuću morao sam najprije sačekati par trenutaka da
mi se oči naviknu na tamu i na dim. Struje nije bilo, samo je mala
karabitača u kutu lagano svijetlila, često puta ni ona ako bi na kominu
ispod bronzinića veselo igrala vatra. Ako bi se počela gasiti, baba bi
odmah podbacila malo perača i plameni jezici začas bi osvijetlili cijelu
prostoriju. A prostorija je bila jedna, jedina. Bio je to i salon za
primanje, bila je to kuhinja, bila je to soba. Dvi – tri tećice, jedan
bronzin, komoštre, mišaja i komin u kutu, još par pij eta na
improviziranoj polici na zidu i to je sve. Ispod koćete sa starim
štramcom od kukuruzove slame bio je jedan mali baulić s misnom

Robom i čisti opanci za ići u Drniš ili na misu, i obvezno bijela okruga.
To je bio vrhunac garderobe koju je moja baba i sve njoj bliske žene,
bliske po statusu, itekako čuvala. To su bili njeni Dolce i Gabana,
Armani i Dior, sve je to stalo u onaj mali baulić ispod koćete. Nikad
nisam čuo babu da beštima, nikad je nisam vidio ljutu. Znala je biti
ponekad tužna, ali tada bi uvijek uzela krunicu u ruke, lagano
prebirala tiho se moleći, i već koji trenutak poslije, tuge je nestalo.
Nikada nije rekla da joj je nešto nedostajalo.
Njen Božić bio je molitva, odlazak na Misu, cvijeće na
grobu pokojnih i skromni ručak, kako je to ona govorila, s malo mrsa,
i puno molitve. Uvijek je tako i živjela, tiho, nezamjetljivo, kao da se
boji da ne bi koga slučajno povrijedila. Zato sam i tu malu kućicu
onkraj sela uvijek doživljavao kao svojevrsnu oazu topline i blagosti.
Jedino tu sam mogao doživjeti lagano milovanje po kosi i razdragane
riječi: Srićo babina!
Sada sigurno znam, Božić je bio u toj maloj zadimljenoj
kućici, u onoj prostoriji, jednoj jedinoj, u kojoj je bila koćeta, komin,
par sudi ća i puno, puno duše. Bez glamoura je baba preselila u
vječnost, u lijesu nevješto sklepanom rukom seoskog majstora,
pituranom crnom patinom. Makar je davno bilo, nisam nikad
zaboravio one slatke riječi: Srićo babina!

Drnišanac