Urar

Kad djeci danas pričam o nekim drugim vremenima, o
onom vremenu kad sam ja bio klinac, o vremenu odrastanja u onom i
onovremenom Drnišu, puno toga mi i ne vjeruju. Pa kako ste mogli
živjeti bez televizije, bez kompjutora, bez skajpa, bez digitalnih
uređaja i tako dalje, i tako dalje.
Dobro se sjećam kako je vrhunac tehnološkog
dostignuća s kojim sam se sreo bio fotoaparat SMENA, ruski foto
aparatić s filmom, morao si ga ručno navijati za svaki novi snimak, a
otponac je bio jedna mala poluga uz objektiv. Daljinu si morao sam
odoka pogađati, isto kao i ekspoziciju i otvor blende. Fotografije tad
snimljene gotovo da su postale povijesni dokumenti.
Uz aparat imao sam još jednu veliku želju, gotovo
opsesiju. Bio je to ručni sat. Ne znam zašto, ali samo sam one dečke
cure koji su imali ručni sat smatrao kompletnim ličnostirna, Jednom
zgodom, a bio sam tada još gimnazijalac, pojavio se u novinama
reklamni oglas za ruske satove marke RAKETA, za ondašnje uvjete
vrlo jeftine. Samo naručiš, oni dođu, a ti platiš. Ništa jednostavnije,
osim činjenice da to nisam svojim starcima smio niti spomenuti.
Naravno, počeo sam kupiti novac, štediti i konačno je došao trenutak
za narudžbu. Prošlo je dosta vremena dok je sat napokon došao, fin,
sjajan, krupnih brojki, sjajnog kajiša. Drhtavim rukama sam ga
zakopčao i malo zadigao rukav da se vidi. Starci su lako prihvatili tu
činjenicu da imam sat kad su shvatili da oni ništa ne moraju plaćati. I
sve je dobro bilo do prvog zastoja. Što tada? U jednom malom
prostoru u Mijanovića kući, odmah uz brijačnicu Miše Vukušića, bila
je urarska radnja. Vlasnik je bio gospodin SEMENIć. Ne znam zašto
al i sam uvijek bio fasciniran tom radnjom, polumrakom i lampicom
koja bi obasjavala samo neposredno prostor gdje urar radi. Po
zidovima kućni satovi s klatnima koja se lagano ljuljuškaju, a nitko ih
ne gurka. Sjećam se dobro i jednog sata koji je imao kukavicu, malu
pticu koja bi na puni sat izlazila iz kućice i zapjevala odgovarajući
broj puta .. Za urara je moja mater isto upotrebljavala izraz
“gospodin”. Uvijek besprijekorno odjeven i uredan, fino počešljan s

očalima sa zlatkastim okvirom, tih i sabran, valjda kakvi urari i
moraju biti. Uvijek u tišini radnje znao bi sate provoditi s onim svojim
povećalom na jednom oku koje smo mi zvali dalekozorić. Nikad
nisam uspio ostvariti veliku želju da pogledam kroz njega sve do
nedavno u Šibeniku, kod urara Željka Ljubića . No vratimo se onom
prvom zastoju moje Rakete. Bojažljivo sam ušao u radnju kod
gospodina Semenića, pokazao sat i objasnio jednostavno da ne ide.
Malo se nasmiješio kad je vidio sat, ali ga je vješto otvorio, nešto
pogledao unutra s onim dalekozorićem, malo pročeprkao u njemu i
vratio ga. Evo, sada ga možeš koristiti. Drugi put nemoj ga zaboravit
naviti, jer će ti opet stati. Ja sam posramljen zahvalio i otišao. To moje
prvo neznanje o satovima bilo je tajna sve do danas. Sada to znamo
samo ja i vas nekoliko tisuća.
Kasnije su se pojavili digitalni satovi, pa oni skupi koji su
prestali biti satovi, a postali su statusno pitanje. Sve manje je bilo
potrebe za urarima, vještim staloženim majstorima koji su s puno
strpljenja radili svoj posao. Gospodin Semenić je zatvorio svoju
radnju i s obitelji otišao iz Drniša. Dugo poslije uvijek bih pogledava
u izlog radnje misleći da ću vidjeti u polumraku nagnutu figuru s
malim dalekozorićem na jednom oku.
I moja RAKETA i gospodin SEMENIĆ sada su samo
drage uspomene !

 

Drnišanac

Odgovori