U susret jeseni

Konačno dočekasmo koliko toliko snošljivije temperature i kao po 
zapovijedi, svi s olakšanjem spominjemo onih četrdeset stupnjeva u
hladu, a možda i koji stupanj više. Uvijek mi bude krivo kad
meteorolozi čitaju temperature, pa spomenu sve živo, a nas u Drnišu,
nema nam ni traga. Možda je to i dobro. Tako je i s problemima. Kad o
njima ne pišeš ili kad se o njima ne govori, kao da ih ni nema.
Jednostavnije kazano, ljeto ipak definitivno prolazi, počela je škola,

a pažnju svima sve više zauzimaju razgovori o grožđu, o jematvi,

sladoru i vinu. Opet se ponavlja stara istina da o vinu, politici i
nogometu svi sve znamo. No, na stranu sve to.
Jesen je uvijek divna sama po sebi. Ta tko može odoljeti prekrasnoj
paleti boja što se razastiru po krošnjama i ostavljaju nas svojom
ljepotom bez daha. Svemoćni nebeski slikar ima prebogatu paletu i
uvijek nas oduševljava bojama, zvukovima i mirisima jeseni. Zato je
jesen divna, ona nije nekakav suton života, ona zapravo pršti životom.
Nedavno me iznenadio jedan telefonski poziv iz Splita. Nazvala me
starija gospođa, preziva se Tukić, a rodom je Škovrlj. Njen otac je još
1938. godine kao učen čovjek otišao u Split, tamo je ona odrastala,
udala se, formirala svoju obitelj i ostarila. Iznenadila me ipak svježina
njenih sjećanja na Drniš njene mladosti, njena šetnja uspomenama po
ulicama Drniša i precizno nabrajanje obitelji koje su nekada stanovale
u pojedinim kućama u kojima su sada neki drugi ljudi, a nekih kuća
više niti nema. I većine tih ljudi nema, ali kod gospođe Tukić svježe je
sjećanje. Dirnula me njena ganutost i činjenica da je poslije toliko
vremena i toliko životnih mijena bila kadra reći: A šta mogu, Drniš je
dio mene, dio mog života i moje mladosti. To nikada niti želim niti
mogu zaboraviti. Ja ga volim!
Dobila je obje knjige „Drnišanca” i kaže da su joj stalno na
kantunalu. Tako je i ona stalno tu, po Kevića strani, u Fenčevini, na
Gradini. Ljubazno smo se pozdravili, a mene od tada još više kopka
pitanje: što je to u ovom Gradu što nas naprosto sili da ga volimo ?!
Jeste li ikada sami sebe to zapitali, ili jednostavno živite tu, pa tek ka
negdje odete, vidite da normalno možete funkcionirati jedino tu, u
Drnišu, jedino tu osjetite sebe, jedino tu vam je duša puna, a oči
očarane panoramom i ljepotom, a uši zvukovima mladosti i
djetinjstva. Bilo bi lijepo jednom tu ljubav precizno definirati, ali

mislim da je to nemoguće, kao i s ljubavlju prema ženi. Ona se
jednostavno desi i to je to. Dio odgovora na ta pitanja o Drnišu leži i
divnim stihovima koje je napisao Aljoša Vuković iz Šibenika u svoj
knjizi “Tatin oblak”:
Dijete je mali čovjek
A čovjek veliko dijete
Čitavog života
Djetinjstvo mu niti plete.
Zato se i nama, kad pričamo o djetinjstvu, uvijek navuče osmijeh na
lice, uvijek su naše igre u djetinjstvu bile najbolje, a naša mama je,
naravno, najbolje kuhala i bila najbolja mama na svijetu. Lijepo to
kaže već spomenuti pjesnik Vuković:
Iz zipke djetinjstva
lzdvajam medu
Prvi spomenar
I abecedu
Muzičku kutiju
I zlatnu kiku
Drvenu praćku
I maminu sliku.

Drnišanac

Odgovori