Svijet oko nas

U svim ovim našim druženjima pričali smo zaista o svemu, o mladosti, o starosti, o ženama, o Čikoli, o polju, o DOŠK-u, o glazbi… Zaista, o svemu.
Jedan detalj možda ipak zaslužuje da podsjetimo na njega jer vjerujem da ima dosta vas koji ste prošli slična iskustva.
Odrastajući u Drnišu, znali smo da postoje bijela rasa ljudi, crna, žuta, crvena i pojedine varijacije. Sve je to nama bilo knjiški blisko, ali život je bio nešto sasvim drugo. Malo po malo, stiglo je vrijeme da se pođe u Zagreb na studije. Svijet nesvrstanih zemalja ukazao mi se vrlo blizu, točno pod prozorima moje sobe u studentskom domu u Tvrtkovoj ulici broj 5 u Zagrebu. Bio je to Međunarodni studentski klub prijateljstva. Tu su redovito dolazili na plesnjake, ili po zagrebački na čagu, momci i djevojke iz cijelog svijeta koji su studirali u Zagrebu. Za nas uvjetno kazano južnjake, bila je to jedna vrlo egzotična slika.
Mladi Palestinci nosili su široke košulje s karakterističnim šarenim dezenima i trakama oko glave, a kosa je bila tipična afro frizura. Još su egzotičniji bili studenti iz Sudana i Centralne Afrike. Oni bi došli čak u onim svojim tipičnim dugim haljama i lagano bi se njihali čitavu večer u ritmu muzike za ples niti ne gledajući nas znatiželjnike sa strane. Bilo je to zaista specifično iskustvo. Iz videokruga koji su dosezali najdalje do Knina ili eventualno Kljaka i Miljevaca, najednom sam se našao u okruženju mnoštva rasa i ljudi iz čitava svijeta. Moja mater je bila puna bojazni kad sam joj to ispričao, uvažavala je činjenicu da su i svi oni božji stvorovi, ali bi isto znala reći: Pusti ti te ljude na miru, ne pačaj se s njima!
Neću nikad zaboraviti lik moga kolege s godine koji se zvao Samir Abdel Gadir Sulejman Hasan, mladi Sudanac, sitan, krupnih očiju. Naučio je, naravno, kajkavsku verziju hrvatskog jezika i uvijek mi se jutrom javljao svojim zvonkim glasićem : Bok stari, kak si!? Nikad nisam uspio shvatiti kako njemu “kaj” leži, a ja mu nisam nikad bio ni blizu, ma koliko se trudio.
Svi ti momci i djevojke bli su uglavnom djeca imućnijih roditelja, a dobijali su i pomć naših vlasti. Stoga smo i mi domaći voljeli biti s njima u društvu jer su uglavnom bili široke ruke. Tako smo pomalo svjetonazorski postajali dio svijeta, svjesni da naši svjetonazori i naša gledanja na svijet i život ipak moraju otići malo dalje i od Knina i od Kljaka. Uvijek su takvi susreti tada značili jedan mali civilizacijski šok, ali i pomak u našem razumijevanju svijeta i života. Velik broj tih cura i momaka iz čitavog svijeta završio je fakultete u Hrvaskoj, oženili su se, udali, stvorili obitelj i tako najbolje potvrdili našu zrelost kao zajednice koja je dio otvorena svijeta. Jedno me pitanje ipak i danas muči: Što je s njim i jeli živ moj mali crni prijatelj Samir Abdel Gadir Sulejman Hasan!?

Odgovori