Svadba

Nedavno sam bio u prigodi listati jedan stari album fotografija i uhvatila me tuga kad sam na jednoj od njih, slici s moga vjenčanja izbrojio petnaestak osoba koje su sve mrtve. Možda nisam ni trebao gledati, volio bih da su ostale samo one slike kad smo se veselili i pjevali. Vratilo me to zaista nazad, u jedno vrijeme kad su svadbe, vjenčanja ili pirovi bili bitno drugačiji no sada.
Svadbe su se ranije održavale po kućama. U glavnoj, ili najvećoj prostoriji bili bi mladenci, kumovi i mladež, a stariji bi se zadovoljili i nekom manjom pokrajnjom prostorijom. Možda je dobro što se tada nije angažiralo nikakve orkestre ili kako se to sada kaže, živu muziku, već su živa muzika bili sami svatovi koji su stalno pjevali. Prije rata rijetka su vjenčanja bila u crkvi, a ova koja sada zovemo svjetovna vjenčanja, odvijala su se u matičnom uredu, ili kako se to popularno zvalo, u odboru. Kuće su se za vjenčanja uređivale danima. Kod susjeda bi se spremao suvišan inventar, nabavljali bi se stolovi i banci, a posebno bitan element ukrašavanja kuće bile su štrike po zidovima. To su bili manji tkaveni tapeti s narodnim šarama i oni su zaista prostoru davali onaj poseban svečani štih, naravno, uz cvijeće kojeg je trebalo biti posvuda. I onda i sada jedno je ostalo isto. Mladoženjini gosti sakupljaju se kod njega i u dogovoreno vrijeme ide se po mladu. Nakon malo okrepe, slijedi vjenčanje, odlazak u mladoženjinu kuću, novi dom, i fešta do zore. Već pri prvom okupljanju nije se pio whiskey, jeger ili slična pića. Pila bi se rakija lozovača, travarica, maraskino, šeri brendi, kruškovac, ajer konjak ili vermut. Meni je posebno bio drag kruškovac, a ja i niz mojih prijatelja uz kruškovac vežemo i naša prva pijanstva. Uz piće obvezno bi išli baškotini sa sjeckanim bajamima, suhe smokve, bajami, orasi ili rogači.
Pršut je bio obvezan, bez obzira na doba godine, a na cijeni su bili majstori koji bi po čitav dan izgubili režući tanko svaku feticu i pažljivo je slažući na ovale. Obvezni dio jelovnika prave svadbe bio je rižot, onaj standardni, bijeli, s mesom od pulastra i tekućih mišića. Starije žene, prepune iskustva, posebno su bile cijenjene kao majstorice rižota. Još kad se pospe s malo parmezana, ugođaj je zaista cjelovit. Ako bi svadba bila ljeti, onda bi se pekli janjci i prasetina, a ako bi bila zima, onda bi se pekle tuke i prasetina, a servirali bi se i arambašići uz obilje suhog mesa. Bila bi to neviđena simfonija mirisa, boja i okusa, koja se nikako ne da osjetiti sada u restoranima kad klima uređaj to sve posisa, a k tome, sada se ne smije niti pušiti.
Nikada se prije na svadbama nisu spremale njoke i pašticada, a niti se baš spremala francuska salata. Moj ćaća je dugo mislio da je francuska salata isto obična zelena salata, ali malo krupnije glavice, pa je zato i zovu francuska. Kad je prvi put upoznao pravu francusku salatu bio je razočaran. Da je poživio, vjerojatno bi bio razočaran i raznim kanape sendvičima, crnim rižotom i raznim plodovima mora. Jelovnik je nekad bio zaista standardan, i ako je svadba htjela biti drniška, onda ga se moralo i pridržavati. Pa kud ćeš veće pohvale i časti nego kad sutra pola Drniša bruji kako ti je na svadbi rižot bio izvrstan, vidi se da nije špara ni na mesu ni na konči.
Piće je, naravno, bilo vino, crno i bijelo, te mineralna i obična voda. Pivo je tek puno kasnije došlo u modu. Moj ćaća i njegovi frendovi, na pitanje zašto troše dosta vina uvijek bi odgovarali, pa i služba Božja vrši se uz vino, ne uz pivo. I tko bi se usudio protusloviti takvim argumentima!?
Kolači bi bili isto klasični: pandišpanj, torta od orasa ukrašena sparožinom na staklenoj tortijeri, eventualno panj torta i još poneki sitni kolačić. Naravno, stalno se sve dobro zalijevalo , i nikoga sutra ne bi boljela glava. Jedino bi sutra svi pogledavali mladenku i pozorno pratili je li vedra i vesela. Bilo je u svadbama, a i sada ima, još nekih sitnica, ali o tome nekom drugom prilikom.
I svadbe, i one slike s početka naše priče, samo su dokaz da smo prolazni, i da život na kraju ne ostavi ništa osim sjećanja kako su postojali neki ljudi, kako su i oni živjeli i voljeli, a sada nema ništa osim golog sjećanja i jedne male požutjele fotografije.