Spomenar

Često se čuje ona stara izreka: sitnice život čine. Možda nam ni ne
pada na pamet analizirati sami sebe, ali lako bismo shvatili koliko je ta
izreka točna, i koliko je, na izgled, banalnosti kojih nismo niti svjesni,
ali nam neizrecivo puno znače.

Uvijek se rado sjetimo mladosti, djetinjstva, i što bivamo stariji, sve
češće spominjemo one dane kad smo tek počeli učiti prva slova
abecede života. Je li to zato što nam zbilja biva sve ispraznija, pa tu
prazninu kornpenziramo prohujalom mladošću, tko bi to znao. Uvijek
mi se drago sjetiti onih prvih proplamsaja simpatija za koje su nam
kasnije rekli da se zovu ljubav.

Vjerujem da većina od vas, poštovane slušateljice i poštovani
slušatelji, imate takve uspomene, sjećanja na prve uhvaćene poglede,
na prvi slučajni dodir ruke od kojeg uzdrhti čitavo tijelo, sjećanja na
prvi ponuđeni bombon ili džentlmenski plaćeni sladoled ili ušećerenu
jabuku kod našeg Mustafe. Onda bi nas, gle ti slučaja, uvijek nekakva
obveza natjerala da često prođemo pored njene kuće i bar malo
pogledamo gdje je ona, što radi, kakvo cvijeće voli, ima li psa.

Tada su u modi bili spomenari, sada bi se to reklo, bili su “in”.

Riječ je o malim bilježnicama, notesićima u koje bi prijatelji i
prijateljice dotične i dotičnog upisivali prigodni tekst, moguće stihove,
koji bi bili upućeni vlasnici spomenara. Uglavnom su cure znale
osnivati spomenar da bi, uz bezbroj drugih, svoje stihove upisao i onaj
zbog kojeg se spomenar formira. Teško je sada pobrojati sve načine
iskazivanja odanosti, simpatije i ljubavi, ali neke jednostavno moramo
citirati. Veliko hvala gospođi Renati Gaurina koja je marom vrsnog
etnologa pomogla prikupiti neke od bisera naše mladosti i našeg
odrastanja. Obično bi upisivanje u spomenar počinjalo onim
bezazlenim: Od kolijevke pa do groba

Najljepše je đačko doba,

I onda ona otrežnjujuća: Ljubav je jaka al nije za đaka,

Za đaka je cijeli svijet kad dobije pet.

Nakon takvih uvodnih stranica slijedile bi one zbog kojih se
spomenar, iskićen vrpcama i sličicama, i formirao. Legendaran je
akrostih: Ti me pitaš koga volim,

Evo da ti odgovorim.
Brže čitaj prva slova,

Evo tebi odgovora.

A odgovor je, naravno, tebe.

A zamislite i ovu prehrambenu posvetu:

“Kada budeš jela
Kruha isalame,
Ti se sjeti mene

I školske galame.”

Nakon takvih, slijede i one malo jače, intenzivnije, ljubavlju
protkane.

I posljednji grad se ruši
Samo osta pusta stijena,
Tako kada i ja umrem,
Ostat će ti uspomena.

Uz te stihove obvezno ide i mali crtež nekakvih ruševina poput naše
Gradine.

Ta tko može odoljeti ovim stihovima:

Potok teče tok,tok, tok,

Ja te ljubim cmok, cmok, cmok !

Uz to obvezno ide otisak šminke s usana.

Ova je već melodramatičnija: Kada vidiš ružu da kraj puta vene
Uberi je tada i sjeti se mene!

A tek ova: Na bunaru stoji čaša,
U njojzi je ljubav naša,
Tko razbije ovu čašu,
Razbit će i ljubav našu.

I na kraju: Pala cigla s mosta,

Za spomenar je dosta!

Često su uz stihove, znali biti i listovi spomenara koji su pri kraju
bili svinuti. Tu bi pisala oznaka OTVORI, a kad se otvori, ukazalo bi
se srce probodeno Amorovom strijelom.

Vjerujem da smo vas ovom pričom uspjeli vratiti makar za trenutak
u mladost, u one dane kad nismo znali što je život i što su problemi, i
kad nam je najvažnije bilo osjetiti plam iz nama dragih očiju!

Drnišanac

Odgovori