Sonja i Šime

Kad čujete ovakav naslov naše današnje kolumne, poštovane
slušateljice i poštovani slušatelji, možda će vam malo što reći. Da smo
stavili i naslov “ljubav”, ne bismo pogriješili, naslov “brak” isto tako.

No, pođimo redom.

5. listopada, u subotu, bio sam gost na proslavi 50. godišnjice braka
naših sugrađana, Sonje, rođene Hrstić, i Šime Kolornba. Kad sam
dobio poziv za tu svečanost mislio sam da je krivac tomu naš
program i naša kolumna, a onda sam brzo shvatio da je razlog sasvim
drugi: i ja sam bio kao klinac na toj svadbi i istinski uživao. Onda,
naravno, počnu navirati sjećanja.

Ante i Lucija Hrstić imali su prelijepu kćerku Sonju, a šjor Dane i
teta Rajka, kako smo ih mi u susjedstvu zvali, imali su sina Šimu. I
ono najbitnije, desila se ljubav, ona istinska, velika, strastvena, ljubav
za koju smo uvijek mislili da je moguća samo u knjigama ili na filmu,
ali, eto, desila se tu, u ovom malom zabačenom gradu, uz Čikolu, uz
ogromna stabla koštela u Šiminu dvorištu. Mnogi su i tada govorili: Pa
ona je još puno mlada i sve tako redom. No Šime i Sonja nisu
dozvolili da se ponovi Veronska priča. Vjenčali su se točno 5.
listopada 1963. godine, a svadba je bila u kući Kolombo. Svadba, ona
prava starinska, drniška, po zidovima soba u kući štrike, puno cvijeća,
puno pjesme i veselja. Kumovi drniški, Pave Kolombo, sada pokojni,
Šimin kum, i Ante Širinić, Sonjin kum. Tada nije bio problem
nalaženja sala za vjenčanja. Svadbe su se održavale u kućama. Susjedi
i prijatelji dali bi ruke, uredila bi se kuća i ljudi bi uživali. Znale su se

i majstorice za rižot, ili za kakav drugi specijalitet, ovisno o godišnjem
dobu. Kako je svadba bila u našem kvartu, sasvim normalno je da smo
i svi mi, dječurlija iz kvarta, bili u dvorištu. Nije bilo ljutnje, teta
Rajka je pazila da svaki od nas klinaca dobije svoj žuđeni komad

torte.

Kad se sada, gotovo u povijesnoj perspektivi, sjetim te svadbe,
shvatim kako vrijeme brzo ide, gotovo juri, a od svega, ja se najviše
sjećam Šimina zaljubljenog pogleda u Sonju i rumenih obraza kuma
Pave. I sjetim se da više nema ni šjor Ante, ni gospođe Lucije, nema
šjor Dane i tete Rajke, nema ni Malele ni Željka.

A opet, bilo mi je drago što sam bio na proslavi 50. te godišnjice
braka. Bili su tu i Sonjini i Šimini kćer i sin, zet i nevjesta, unučad,

kum Ante, rođaci, prijatelji, i bilo je puno, puno pjesme, one drniške,
one ljubavne, one dalmatinske. Usprkos sjeti zbog svih dragih kojih
nema, usprkos svih nedaća koje smo svi prošli kroz ovih pola stoljeća,
ostaje jedna konstanta, ostaje ljubav. Onda i brak ima smisla, onda i
djeca tom smislu dodaju konačnu dimenziju, a unučad završni sjaj.
Poseban šarm čitavoj proslavi dao je i prostor u kojem se odvijala, u
uređenoj konobi Kike Kolornba i njegove vrijedne supruge, prepunoj
izložaka i suvenira od kojih svaki priča o Drnišu.

Zato danas i spominjemo ovu prelijepu priču, priču o ljubavi i braku
koja traje preko pedeset godina, priču drnišku. Zato i ovo naše
današnje podsjećanje neka Sonja i Šime shvate kao čestitku, a svi
mladi kao podsjetnik: u konačnici je ipak najvažnija ljubav!

Drnišanac