Sjećanja i jesen

Listajući onu našu debelu knjigu uspomena, knjigu sjećanja, onu
koja je smještena duboko u nama, u našim srcima, u našim dušama,
naiđemo na različite stvari, ljude, događaje, na lijepe stvari, na one
manje lijepe, i na kraju, gotovo da i ne povjerujemo koliko se toga
izdogađalo u našim naizgled sasvim običnim životima.

Čak i ona najranija sjećanja na činjenicu da nam je gotovo avantura
bio odlazak u sam centar Drniša, nabace osmijeh na naša lica. Bilo je
to vrijeme kad smo se takmičili tko će bolje zapamtiti sve registracije
automobila u Drnišu. Doduše, nije ih puno bilo, ali je, iz sadašnje
perspektive, i to pomalo sličilo na pripremu za kompjuterizaciju.
Strijele, Indijanci, skričanje, poneko pero koje bismo iščupali kakvoj
ojađenoj kokoši koja bi kakoćala poslije tog čupanja kao daje snijela
čitav tucet jaja, sve je to bilo dio te početne faze odrastanja i
suočavanja sa životom.
Neka ne zamjere dame, tada je bila prilično stroga podjela na tzv.
Muške i ženske igre. Nije bilo šanse da ja zaigram, primjerice,
“balarinu ili “došla majka s kolodvora a dija, dija de”. Zato smo mi
junački skakali „jarče, jarče kokodarče” i igrali bi sve one, ovdje već
više puta spominjane borbe Indijanaca i kauboja te partizana i
Nijemaca. Znali smo imati i takmičenja u pucanju iz važa. U važ bi
stavili malo karabita, navlažili ga, začepili malu bužicu s donje stran
i čekali detonaciju čepa. Naravno, pobjednik bi bio onaj čiji je čep
najdalje odletio. Pikuća, na male branke, bacanje kamenih ploča u
naćuljene male pločice kao mete, sve su to bile muške stvari. Striktno
je trajala ta muško ženska podjela do onog dana dok nam život nije na
svoj osebujan i diskretan način kazao da je prekrasno pogledati u
lijepe ženske oči, da je lijepo dotaknuti njenu ruku, da te obuzme neka
lagana unutarnja vatra, i da poslije dugo, dugo misliš samo na njen
osmijeh i na uzvraćeni stisak ruke. Nismo ni znali da se to zove
ljubav, ili u toj fazi makar “lj”.

I tako prođe škola, život nas ponese kojekuda i najednom se
suočimo s odrastanjem, onim pravim kad nisu uvijek mama i tata uz
nas, kad sami moramo ponešto odlučiti i usmjeriti taj isti jedini život
Zato me uvijek dirnu, i zato ih uvijek i spominjem, susreti nekadašnjih
maturanata. Sasvim je svejedno je li to proslava dvadeset, trideset ili
više godina mature.
Jučer sam bio na jednoj takvoj proslavi, tridesetoj godišnjici mature
drniških maturanata. Bilo je divno vidjeti radost na tim licima. Bilo je
onih koje je život pazio i mazio, bilo je i onih koje je život nesmiljeno
gazio. Ipak, nitko nije mogao skriti osmijeh sjećajući se onog doba
kad su tek počeli sricati prva slova životne abecede, kad su prve
naznake ljubavi počele dolaziti do njihovih srca. I svi su se redom
predstavljali, svi su redom govorili koliko imaju djece, ponetko i
unučadi.
Najveći pljesak dobila je maturantica koja je postala četverostruka
baka. Čini mi se da je u toj spontanosti pljeska i sva suština života.

Drnišanac