Sitnice

Već letimična šetnja našim gradićem pobudi mnoga sjećanja, uzburka emocije, podsjeti na mnoge ljude i događaje, ili pak na neke sitnice koje su nam nekad nešto značile, a sada ih jednostavno nema. Vrijeme i totalna promjena sustava življenja učinili su svoje.
Sjećam se davnog uzbuđenja kad se trebala otvoriti prva samoposluga u Drnišu, takozvana gornja posluga. Danima su bile gužve da bi ljudi uživo vidjeli to čudo da ti sam stavljaš u svoju košaru što ti želiš, a bez posredovanja trgovca. Tada su se kupovale Favorit žvakalice sa slikama glumaca koje su se lijepile u album. Jedna od njih bila bi pečatirana i tko bi nju uspio dobiti, garantirano bi dobivao od firme Favorit kožnu pravu loptu, kako smo to govorili nekada, fuzbal. Ja sam imao tu sreću da mi nagradu donese pečatirani Erol Flin. Zato mije on do danas najdraži glumac.
Tvrtka Sumi prodavala je bonbone punjene pravim likerima. Od bogatog izbora ja sam najviše volio bonbone sa džinom. Dešavalo bi se tako da bismo otišli u kino trijezni, a vraćali se pijani. Naravno da mojoj majci nije uvjerljivo zvučalo opravdanje da se nisam opio već sam samo jeo bonbone. Šteta što su ih brzo povukli s tržišta.
Malo tko od mlađih slušatelja zna daje knjižara bila u onom prostoru do dućana Pivac koji sada zjapi prazan. Tu su uvijek u rujnu bile gužve jer su se prodavale školske knjige. Gužvu je uvijek znalački smirivao vedri trgovac Ratko, kad bi ponekoj ljutoj mami koja je kupovala knjige za dijete, primjerice za peti razred, navukao brigu na glavu kad bi upitao ide li dijete u a ili b razred. I kad bi zabrinuta mama i odgovorila, slijedilo bi slijedeće pitanje, ide li dijete u prvu ili drugu smjenu. I naravno da bi sve završilo u vedrom tonu. Kad god -danas vidim Ratka, zajednički spomenemo te pošalice. A sada knjige možete naručiti i elektronskim putem, vi, stroj i elektroni. Bez razgovora, bez šale, bez smijeha.
Najdraže bi mi bilo kad bi mater poslala da kupim konšerve. Onada se ona prodavala iz velikog vaza, i pakirala u masni papir na koji se stavljala drvenom žlicom. Uvijek bih pola polizao do kuće. A račun se izdavao na mašinu s ručkom koja se morala dva puta okrenuti. Poput kurble na kamionu. Bonboni i karamele isto su se prodavali u rifuzi. Stajali bi posloženi u velikim staklenkama, svima vidljivi a teško dokučivi. Mirisi tih karamela i danas su mi jasni i čisti, poput zimskog kuhanja kupusa i svinjetine u majčinskom loncu, kad bi cijelo susjedstvo znalo zamirisati.

Lijepo se sjetiti tih malih detalja iz naših života, oni nam govore da su se ljudi nekad ipak malo više družili među sobom, bilo je sve nekako običnije, prostije, ali i vedrije. Poput onog mog susjeda koji je doktoru na pitanje da li ima dobru stolicu odgovorio: Izvinite doktore, nemamo mi stolicu, mi imamo banak.
Neka bar ovih par sitnica na ovoj pasjoj vrućini osvježe vaš dan i vaša sjećanja na dane kad smo svi bili znatno mlađi, i kad smo tek počinjali svoje veliko životno putovanje, svoje traganje za srećom.

Drnišanac

Odgovori