Sitnice četrnaesti put

Danas je stotinu i dvanaesti put da se družimo u eteru i gotovo da nema teme koje se nismo dotakli, a da nije manje ili više vezana uz naš grad. Ipak, uvijek bude stvari za koje mislimo da su nebitne, ali ih se ipak sjetimo s vremena na vrijeme. Eto, primjerice, jeste li ikad razmišljali o tenisu, onome velikom kojeg je igrao Goran, a sada Mario Ančić i Marin Čilić. Za vrijeme progonstva mnogi od nas su naučili igrati tenis, netko bolje, netko lošije, ali svi smo osjetili njegovu čar i ljepotu. Došli smo kući i tad je nastala praznina. Od mnogobrojnih gospodarstvenika, nitko se nije sjetio činjenice da bi bilo lijepo da i Drniš ima poneki teniski teren. Ovako, teniski zanesenjaci idu odigrati pokoji set u Šibenik, Radonić ili Vrliku. Tamo je netko imao više sluha i za šport i za biznis. Jer, ne zaboravite, teniski teren ne znači samo odigrati partiju, to je i prodaja reketa, loptica i grifova, to je i prodaja žice za reket, to je i škola tenisa. Svakako, to je i popijena kava ili sok poslije igra. Valjda će jednom i drniški tenisači doći na svoje.
Kad sam bio mali, glavni sport kojim se bavio moj otac i skupina športskih entuzijasta poput njega bilo je balotanje, sada bi moderno to kazali boćanje. Nema potrebe sada reproducirati pravila, jer ih, vjerujem, svi znate. Bilo bi lijepo podsjetiti se brojnih balotališta u gradu gdje su naši stari provodili popodneva. Nećete vjerovati, balote su se igrale čak i na cesti što je vodila prema Splitu, odman uz onaj parapet iza mosta. Baza za tu igru bila je gostionica u Ćirince. Kasnije se igralo iza Pušareve kuće na livadici, pa ispred gostionice u kući Popac. Uvijek bi se igralo za vino, a svoju čašicu znali su dobiti i vjerni navijači. Tada su balote igrali samo muškarci. Gotovo sam zaboravio, balote su se igrale i na livadi pored prostora sadašnje Veterinarske stanice. Tada se išlo preko potoka koji nije imao nikakav mostić, već priručno postavljen par kamenja. I ostali dijelovi grada imali su svoja balotališta, ali ova su meni bila najbliža. Bilo mi je neobično gledati odrasle ljude kako se šepure poput paunova kad bi dobro izbili protivničku balotu, kao da je riječ o nečem visoko sofisticiranom što čovječanstvo ostavlja bez daha. I dan danas spominju se pojedini balotači i baze kojima su obilovali takvi mečevi. Uvijek su to bili sirotinjski šampionati u kojima bi najveći trošak bio par plaćenih litara vina. Ono što je bilo nenadoknadivo bilo kakvim novcima, to je ponos zbog dobivene partije uz mnoštvo svjedoka.
Eto, spominjemo te naše stare, više da se podsjetimo kako je njima trebalo zaista malo da udu sretni. Znala ih je usrećiti i jedna dobro uvaljana balota. Nama sada za sreću treba puno više. Je li to zato što je sreća promijenila svoju suštinu, ili smo, pak, mi postali puno drugačiji ljudi?!

Odgovori