Sitnice šesnaesti put

Kako vrijeme sve brže ide, tako mi sve češće pada na pamet Federiko Felini, pada mi na pamet Amarcord. To je jedna fenomenalna zbirka segmenata života, prekrasno satkana u jednu kompaktnu cjelinu koja oslikava sam život bolje od ijedne do tada ispričane priče. Kao da je Felini po inspiraciju znao ponekad navratiti i u Drniš.
Zašto sve ovo govorim?! Opet mi pade na pamet ono divno vrijeme početaka televizije i našeg privikavanja na život o kojem je ona govorila. Možete li zamisliti vrijeme kad je u cijelom susjedstvu od dvadesetak domaćinstava bio samo jedan televizor, pa se danomice dešavalo da se kod tih susjeda svaku večer nađe nas dvadesetak kako pozorno buljimo u tv ekrane. Sve smo tada gledali, i reklame, i poljoprivrednu emisiju i festivale. Ama baš sve. Tada je program bio s područja cijele bivše države, pa smo poznavali voditelje TV dnevnika iz svih televizijskih centara. U takvu okruženju pri gledanju televizije mi maleni morali smo šutjeti. To nije priječilo moju mater da pri svakom, pa i najnevinijem poljupcu ili zagrljaju kojeg bi vidjela na ekranu, ne prozbori koju o glumicama: – Pa kako je nije sram ovako se javno ljubiti, kako može poslije ovoga ići svome čoviku? Tako su i nama mladima do tada omiljene glumice postajale osobe dvojbenog morala. Posebno se to pojačavalo ako bi scene bile malo vatrenije i slobodnije. U usporedbi s onim što sada viđamo na ekranima, to je bilo doba dječje nevinosti. Ali, što ćete, većina publike bila je poput moje matere. Znam dobro da je od pjevačica obožavala Terezu Kesoviju. Bilo je to tako sve do trenutka dok se Tereza nije razvela od Mira Ungara. Nakon tog čina, ni Tereza joj više nije lijepo pjevala, jer kako možeš voljeti pjevačicu koja se rastavila od svog čovika. Imao sam staru susjedu koja je voljela gledati Sumornu jesen, seriju o Zagrebu za drugog svjetskog rata. Dok bi Nijemci revnosno pucali po ilegalcima, nju bi hvatala panika i tražila bi odmah cukra i vode da se povrati od tih strašnih djela koja su se odvijala pred njenim očima. Moja mater bi joj, kao vrsni znalac filmske umjetnosti, samo rekla: Ma smiri se, Marija. To ti oni samo glume. Još je bolja bila jedna prija, nažalost i ona odavno pokojna. Kad god bi na filmu vidjela da pada kiša, uhvatila bi se za slabine i prokomentirala: – Vidim ja da nisam u redu. Vidiš da i kod njih pada kiša. Sigurno će i ode privrimit.
A najteže bi joj bilo kad bi vidjela da se u filmu razbacuju hranom i da ne pojedu sve od obroka. Uvijek bi govorila da je to grijeh od Boga. Kad pogledam sada programe naših televizija, gotovo da požalim za ondašnjim načinom gledanja televizije. Ipak, vremenu se ne može pobjeći. Stoga su i moja majka i moje susjede samo ugodno sjećanje, podsjetnik na vrijeme kad smo se tek pomalo počeli učiti životu.