Sitnice devetnaesti put

- 21. lipnja 2009.

Život uvijek nosi sa sobom razne stvari, razne događaje, nosi ljude i zbivanja. Često tako nemamo vremena ni osvrnuti se za sobom, a vrijeme ode. Napokon shvatimo da smo ostarjeli i tek tada počinjemo sagledavati život drugačije, usporenije, rekao bih, zrelije.
I ja i većina vas potječemo iz siromašnih obitelji, onih obitelji u kojima ničega nije bilo puno osim djece i neimaštine. Naši stari kao da su već onda vježbali za ova recesijska vremena pa nam ta potreba nije baš teško ni padala, jednostavno, bilo je to za nas normalno stanje.
Tako smo, netko više netko manje, uspijevali završiti škole, postajati profesori, liječnici, ekonomisti ili inženjeri. Svakom od ljudi najviše godi priznanje sredine u kojoj se rodio i odrastao. To je nekako prirodan poredak stvari. A prirodan je poredak stvari i činjenica da svi mi, kad se oženimo i stvorimo vlastitu obitelj, želimo stvoriti svoj vlastiti ugled, svoju vlastitu poziciju u društvu, u svom susjedstvu, svojoj ulici i kvartu, svom gradu. I onda dolazi ono najteže. U Drnišu je dugo bilo pravilo da je svatko od nas bio ne osoba za sebe, vlastita ličnost, pa ma kako bio obrazovan, već smo uvijek bilo samo sinovi svojih očeva, mali Boksov, mali od ovoga ili onoga. Kad bi se i pojavio netko školovan sa strane, iz drugih gradova, onda bi smo ih obavezno oslovljavali po titulama, i odnosili se njima kao prema lumenima tek sišlima s nebesa. I tek kad bi uvidjeli pravo stanje stvari, shvatili bismo da i sami više vrijedimo no bilo tko sa strane. Kao da je usud malih mjesta poput Drniša da uvijek cijeni više tuđe nego svoje. Pa zar je Europa Eldorado, obećana zemlja sreće!? Sreća je što intenzivno stasava nova generacija mladih intelektualki i intelektualaca u ovom gradu i iz ovog grada koji nemaju kompleksa kojima smo se mi stariji morali povinovati. Drniš najviše mogu voljeti ponajprije Drnišani, djeca rođena i odrasla ovdje, obrazovana i željna da svoje znanje ponajprije uporabe ovdje. Poželimo im sa što prije završe fakultete i dođu u Drniš. Oni ne smiju sebi dozvoliti da ih ponese život u gradovima gdje studiraju , pa da tamo i ostanu. Tek tada bi spoznali što znači čežnja za zavičajem. I oni bi, poput mnogih generacija, žudjeli za danima godišnjeg odmora, za danima kad bi lagano šetali Poljanom, a uspomene ni navirale poput bujice i bile hrana njihovim dušama do narednog susreta s Drnišom, do naredne šetnje. Zato neka se vrate, neka žive i rade tu, pa makar mi stariji rekli za njih ponekad, znaš, to je mala Markova, mala Stipina ili unuka od našeg Jose.


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian