Sitnice 28. put

Ubija ovo jugo i ova kiša. Mlati li ga, mlati, a kiša uporno pada i pada. Čovjek postane nervozan, pa umjesto šetnje, zabulji se kroz prozor, a umjesto vrhunaca Svilaje vidi samo maglu i čuje rominjanje kiše koja dobuje kroz oluke i ne da čovjeku zaspati. Čikola nabujala, postala je moćna i kao da je svjesna svoje snage, sve valja pred sobom i huči kanjonom, pokazuje svima da ona zna biti snažna i goropadna, a ne samo mali ljetni potočić koji se pri vrućinama zagubi u podzemnim kanalićima.
Dok jugo mlati škurama, uvuče se u čovjeka neka sjeta, gotovo tuga, i počnu mu, htio nehtio, slike mladosti prolaziti pred očima. Tko bi znao je li to zbog žala za ljepšim životom ili zbog činjenice da životni sat nesmiljeno kuca i pomalo se primiče svojoj posljednjoj uri. Sjećam se dobro, za Novu godinu nisu se spremali nikakvi kolači u kući. Vrhunac fešte bio je kad bismo uspjeli skupiti koji dinar i kod našeg Mustafe kupiti žutu i bilu paštu i baklavu. Još kod Abdina, starog gazde slastičarnice, najdraže su mi bile jabuke umočene u rastopljeni šećer. Tko je mogao zamisliti ushićenje prvog ugriza i prvi slasni zalogaj?
Sada svaki dućan ima kolače, i čarolija odlaska u slastičarnu, kako se to govorilo, na pašte, nepovratno je nestala. Nestali su i kiosci u kojima su se prodavale bule, špice i maruni. Znam da smo uživali dok je vlasnik onoga kioska na samom ulazu u Lovački trg ložio vatru za marune, a mirisi se širili poput kakve čarobne arome. I te male sitne radosti nepovratno su nestale. Ovako razmišljajući, a ne zaboravite, još je jugo, još mi je nešto palo na pamet. Moja mater i sve ostale njoj bliske pripadnice istog intelektualnog kruga redovito su se sastajale u popodnevnim satima i ćakulale uz kavu, onu pravu, mirišljavu, isprženu u bruštulinu. Svaki put kavu bi donosila druga žena jer je kava tada bila prilično skupa. Ti redoviti skupovi bili su pravi seminari o svim događajima u Drnišu. Nijedna od tih žena nije nigdje radila, nije pretjerano išla vani, ali sve su znale. Znale su tko s kime ljubuje, tko je u bračnoj krizi i tko je kome nevjeran, znale su tko je bolestan i od koje bolesti, tko je kome dužan, baš sve. U politiku se baš i nisu miješale. Prešutno su se držale stava da to baš i nije pametno. Naravno da su itekako bile u pravu.
Ja bih uvijek iz prikrajka pratio njihove priče uz kavu i stjecao tako svoja prva saznanja za posao društvenog kroničara. A na primjedbu jedne od njih da su to što one govore, ipak ćakule, ostale su odgovorile: Pa i o nama drugi pričaju, pa možemo i mi o njima! I kakva je to ćakula ako je nećeš širiti dalje!
Sad se češće sastaje po kafićima. Nema tu više one čari gotovo urotničkog sastajanja, nema intenzivnog mirisa svježe pržene kave, nema više onih malih Mustafinih jabuka u šećeru. Ostalo je samo jugo koje uporno udara škurama i rominjanje kiše što budi sjetu za vremenom kad smo bili mladi i željni ljubavi i života.

Odgovori