Sitnice 24. put
Radio Drniš - 3. rujna 2009.
Kroz ova naša, sada već i višegodišnja druženja, kao jedan trajni lajtmotiv svih kolumni su naši roditelji, naša obitelj. Ona trajno određuje naše živote, ona nas određuje kao osobe, kao ličnosti,kao karaktere. Ona ugrađuje u nas onaj karakterističan timbar po kojemu smo mi, kako to vole kazati naši bližnji, dobri ili manje dobri ljudi.
Uvijek sam se mučio, čitajući klasičnu literaturu, od ruskih klasika pa do Balzaca, uspoređivati svoju obitelj, svoga oca, s obiteljima i očevima iz literature. Nikad nisam do kraja pojmio zašto moj ćaća nije bio neka velika ličnost, rekli bi sada “faca”, vrsni poznavalac glazbe ili slikarstva, a ne neki priučeni mlinar kojemu je vrhunac umijeća bilo ubacivanje žita u mlin i ispijanje svojih redovitih popodnevnih bevandi kod Grabince ili Paratuše.
Opet, kad bih se sreo sa svim fobijama koje su mučile literarne očeve i junake, vidio sam da je moj otac ipak bolji. Njega nisu mučile brige epohe, shvaćeni ili neshvaćeni pjesnici, njega je mučio samo dan što je pred njim, mučilo ga je to hoće li sutra biti ručka i čaša bevande i hoće li on moći zapaliti svoju redovitu DIV zetu bez filtera. I uvijek je brižno znao upitati me za uspjeh u školi.
Kako vrijeme ide, blijede slike naših starih, blijedi onaj život koji smo morali preživjeti misleći o tome da je pravi život negdje drugdje. I na kraju, suočimo se s banalnošću. Slike naših roditelja svedu se na retuširane bračne fotografije koje su naši stari ljubomorno čuvali iznad bračnih kreveta. Često su to bile slike gotovo neprepoznatvljive, s jednom čudnom patinom koja je licima davala nestvaran izgled. Majstori fotografi iz većih centara išli su od kuće do kuće i uzimali fotografije za izradu velikih bračnih portreta. Tako je i moj ćaća bio na slici značajno mlađi od majke, jer je i fogografija koju je majstor umetnuo bila nova. Poseban šarm fotografiji je davala kravata koju je nevješti fotograf nacrtao, makar je moj otac nikad u životu nije nosio. Posebnu draž davali su fotografijama detalji poput cvjetova naslikanih u reverima ili kutovima slike. Fotografije su bile retuširane poput zbilje koja nam se predočavala putem ondašnjih sredstava javnog komuniciranja. Vrijeme je i da te fotografije počnu blijediti.
Jedno pak ne može izblijediti. To je onaj predivan osjećaj sreće dok smo bili djeca, i dok smo imali nekoga koga smo uvijek mogli zazvati ocem ili majkom. Život nikad neće moći retuširati te mile uspomene.
Croatian